Colorado Trail, 17. dan: 332,5 – 343 km (47 – 57,5 km zapadne rute)

Podrži projekt kupnjom DOKUMENTARNOG FILMA!!!

11. kolovoz 2019.

Dobro sam spavao, no ustao sam tek u 7. U 8 sati sam već dobrano tumarao ovim močvarastim područjem. Smrdilo je na kišu od početka i nisam dugo čekao. Ipak, prije kiše nabasao sam na losa. Pretrčao je preko staze par metara ispred mene. Ne volim njihov slab vid, teritorijalnost i veličinu. Srećom, bio je to tek tinejdžer.

Nakon ovog susreta počela je kiša, a i dobauljao sam do rijeke koju je valjalo pregacati. Bila je do koljena i koji 8-9 Celzijevih. Smrzle mi se noge. Nakon dvadesetak metara i kada se glavnina vode iscijedila bol je napustila stopala.

Kiša je cvilila dobrih 2, 2 i pol sata. Dovoljno da apsolutno sve smoči. Sve osim stvari ispod moje kabanice.

Oko 11:30 sam stigao do Cottonwood passa. To je čisti divide i ovdje žestoku bitku vode pacifička i atlantska struja zraka. Došavši sjeo sam na kamen da prigrizem nešto. Mislio ssm da je kiša gotova za danas jer je atlantska strana davala i pomalo sunca, ali danas je pobjeđivala pacifička struja i nedugo po dolasku krenula je kiša.

Morao sam dobro razmisliti. Nastavak staze ide visoko po hrbtu koji je sada bio pod oblakom. Potpuna izloženost vjetru i kiši. Ovo je navodno jedan od highlightova staze. Pa neću je valjda proći nevideći ništa. Strovalio sam se do jezerca i podigao šator. Tek što sam se raskomotio shvatio sam koliko mi je hladno. U vreći sam se dovodio do radne temperature sat vremena. Zaspao sam, a budila me samo pljuščina koja je pojačavala. O da, izvrsno sam odlučio. Da sam takvu kišu i vjetar morao trpjeti na hrptu to ne bi bilo dobro. Neke lekcije s pct-a su dobro naučene.

Kiša je stala oko 14. Izvukao sam se iz šatora jer ga je sunce ufrljilo. Tek sam tada shvatio da tu kampira i Lindsay. Oboje smo zaključili da je prekasno za haračenje hrptom, a vremenu nije za vjerovati.