Colorado Trail, 16. dan: 306,5 – 332,5 km (21 – 47 km zapadne rute)

Podrži projekt kupnjom DOKUMENTARNOG FILMA!!!

10. kolovoz 2019.

S voljom sam se probudio kako bih krenuo već u pol 6 – 6, ali kišica je bubnjala svoj uporni ritam od opnu moga šatora. Ovdje kiše najčešće ne traju predugo pa sam odlučio nastaviti spavati. Kiša mi je u startu pokvarila raspoloženje. Oko 7 sam provirio da izvidim situaciju. Iznad nas su se kotrljali tmasti oblaci.

Ustao sam, obavio jutarnju rutinu, pozdravio se s Chrisom, koji se vraća po auto i odlazi na Monarch pass, te polako krenuo osvojiti Lake Ann pass. Mrcina je to, samo da se zna. Valjalo se s 3160 uspeti na 3839 m kroz udaljenost od svega 11,5 km.

Bademe, lješnjake, bučine sjemenke i Skittlese sam strpao u džep, da služe kao doručak on the go, te zagrizao…..što sjemenke, a što uspon koji mi je izbijao dah iz pluća.

Oblaci su se pomalo razbijali pa me obasjala i pokoja zraka sunca. O da, godilo je. Njušio sam da je sigurno prijeći prijevoj Lake Ann. Oblaci nisu bili grmljavinski. Na to se treba uvelike voditi računa. Svaki od tih prijevoja je iznad granice rasta drveća i najpovoljniji vodič u takvim situacijama je vodenasti čovjek.

Da si pomognem nabio sam slušalice i bio vođen pjesmom o dječaku koji ima moć iscjeljivanja, koji je odabran i mora birati između dobra i zla. Maideni baš dobro poguraju kada noge zakazuju😁

Snježni prijevoj je već bio blizu, a jezero podamnom. Još samo malo… Da bude zanimljivije kameru sam postavio na određene lokacije i vraćao se vamo tamo da zabilježim za mene bitan trenutak.

A onda…… bum! Vidik me udario u oči poput najsjajnijeg reflektora. Stotine kilometara u daljini razabirao sam planinske lance. Trojica su još gore bila, porazgovarali smo, a potom su otišli dok sam ja još odlučio malo snimati u društvu debeljuškastog svisca koji je radoznalo trčkarao oko mene.

Spust je bio uobičajen, ali nikako ne žestok kao dan ranije s Hope Passa. Puno sam glađe krstario, a vrijeme me služilo.

Kada sam stao filtrirati vodu kod jednog potočića iza mene se poput sjenke – nečujno – pojavio Shadow!!!! Prvo nevjerica, pa šok, a onda slavlje. Shadow je Nizozemac koji je, pogađate, 2016. prehodao PCT. Sada hoda Continental divide trail i sreli smo se usred šumetina Colorada. Samo koji kilometar kasnije Shadow bi otišao drugim putem. Ipak, htjelo je da se sretnemo.

Zasjeli smo i pričali o koječemu. O njegovom životu, mojem filmu, doživljajima s putovanja….ma znate već kako to ide. Krenuli smo zajedno dalje, no Shadow hoda od lipnja i njegove su noge utrenirane. Ubrzo sam mu gledao u ruksak koji je postajao sve manji. Viknuo sam: vidimo se! Mahnuo je i nestao poput sjene iza prvog zavoja.

Dok sam se spuštao niz planinu razmišljao sam o Sjenci. O tome kako se putevi uvijek nekako prekriže i ljudi se sretnu. Otkako sam došao u SAD sreo sam već četvero ljudi koji su hodali PCT kada i ja. Tko zna, možda naleti još netko.

Oko 16:30 sam odlučio završiti današnji dan. Hodao sam rubom doline koju omeđuju planine, a koja je krcata vodom. Močvarasta, usudio bih primijetiti. Našao sam fino kampiralište tik uz rijeku i prije nego sam išta odlučio s druge sam strane doline ugledao ženku losa. Po prvi sam puta tu životinju vidio u divljini. Bacio sam ruksak, sjeo na kamen i uživao u prizoru. Pola sam sata netremice gledao kako se napasa. Bila je sama. Skočio sam natočiti vode i u tome je trenutku nestala.

Skuhao sam si večeru – juhu i špagete u umaku od rajčice, oboje dar One Side. Špagete sam pojeo s velikim užitkom. Nažalost, ona malo jede pa je sve porcije Mountain House paketa popolovila. Bez obzira na to bilo je božanstveno. Hrana ima bolji okus u divljini!