9. kolovoz 2019.
Kako je po noći kišilo ujutro smo prvo malo prosušili stvari. Devin je prvi otišao, a Chris i ja nešto kasnije. Prvi nam je zadatak bio prijeći preko Hope Passa. Dakle, u nekih 8 km valjalo je uspeti 1000 m. Još smo i krenuli kako tako, ali kada smo prošli granicu stabala zakucalo nas je u pod. Noge su bile teške poput olova. Naprosto nam nije išlo, obojici.
Ipak, nakon 3 i pol sata stigli smo na prijevoj visok 3820 m. Poslikali smo, a potom sjeli nešto pojesti. Vreća hrane One Side mi je i dalje poput iznenađenja, nikad ne znam što ću naći u unutra. Zoe i Jesse, koje su došle malo nakon nas, su našle to jako zabavnim. Zaključile su da se trail magici lijepe za Teslu 😁
Spust je u početku bio olakšanje, no ne zadugo. Trebalo je oderati 800 m kroz 4 km. Rikavao sam na oštrom spustu. Počela su boljeti i leđa. Baš mi nije išlo.
Nakon spusta zavaljali smo se u prašinu i otkunjali jedno sat i pol. Prvi puta na CT-u da sam spavao po danu.
Najeo sam se i krenuli smo dalje. Put je bio niveliraniji, ali nije nam išlo. U očekivanju kiše i zbog muke skratili smo planirani dan i zakampirali pored rječice.
Bio je ovo težak dan. Kada sam birao između istočne i zapadne rute atraktivnost zapadne je presudila i znao sam cijenu. Sada je plaćam. Nadam se da ću se sutra bolje osjećati i da će vrijeme poslužiti.