13. kolovoz 2019.
Noć je bila hladna za popizdit. Nadmorska visina je bila 3389, i ne tako visoko, ali je bilo najhladnije do sada. Krenuo sam u 8 sati. Ispred mene je bio uspon, naravno. Uhvatila me neka malodušnost, pa sam ubrzo napravio pauzu i suknuo dva Jim Beama koje sam teglio još iz Twin Lakesa. Mali boost je dobro došao.
Od starta je priroda bila predivna. Zelenilo, jezerca, vrhunci, stijene, prijevoji i šume. Danas sam trebao prijeći dva velika prijevoja i možda odraditi treći, ali to je bilo upitno.
Cijeli sam se dan preskakao s Dirty Bird, Lindsey, Kyrom i Kylom. No, većinu dana sam bio sam, baš kao što volim. Udubljen u svoje misli i/ili glazbu (sve dok nije krepala jedna slušalica) krstario sam možda i najljepšim predjelima Colorada.
Oko 17 je trebalo donijeti odluku ostajem li kampirati uz rijeku, na dnu kanjona ili krećem s usponom na treći. U tome je trenutku opalilo par gromova i nije mi baš bilo za hodanje uzbrdo po kiši, ali sam svejedno krenuo. Na pola puta postoji neko jezerce s kampiralištem i tu ću ostati, razmišljao sam. Naime, na hrbat planine ne idem predvečer. Nemam se gdje skloniti u slučaju kiše, nema kampirališta niti vode. Morao sam se zadovoljiti s kampiranjem na jezeru.
Zbog kiše sam izgubio već 15 km i morao sam vući naprijed jer sam se dogovorio s Chrisom da me negdje pričeka. Još više, nisam se javio danima svojima i možda se brinu, s obzirom da nemam nikakav uređaj koji bi im javio da sam dobro.
Došavši do jezera na trailu je bio zapiknut štap za hodanje s bandanom koja se vijorila na vjetru. Chris je tu!!!!
Kroz pola sata zajedno smo klopali čekajući druge iz grupe da se pojave. Sutra idemo u grad Salidu!