Colorado Trail, 10. dan: 201 – 219,6 km

Podrži dokumentarni film kupnjom istoga 🙂

4. kolovoz 2019.

Za danas je najavljena kiša već oko podneva. S obzirom da su ispred mene bili greben i prijevoj visine preko 3700 mnv valjalo je tamo doći što prije.

Uspon je bio umjeren. Trebao sam ispenjati nekih 300 m. Ljepote su bile vanserijske. Prošao sam i pokraj planinarskog skloništa negdje u šumi (ne posred najvišeg vrha u okolici). Prvo nakon 200 km traila.

Izbivši na prijevoj ostao sam nemalo iznenađen. No, sada sam se već pomalo navikavao 😁

Elk ridge me se jako dojmio, a tamo sam odlučio doručkovati. Potoci teku na sve strane i to uistinu olakšava hodanje, pa sam na Elk došao sa samo litrom vode, a tako je bilo čitav dan.

Potom spuštanac na Kokomo pass. Otkako sam vidio tablu Beach Boysi mi nisu izlazili iz glave: Aruba, Jamaica, come on won’t you take me to Bermuda, Bahama come on pretty mama 😅

Cijeli sam dan susretao uglavnom bicikliste koji su išli u kontra smjeru i to njih vrlo malo. To mi je jako godilo. Nigdje nikog osim mene i vanserijske prirode.

Na silasku, kada sam već bio u šumi, je počela kiša. Nije dugo padala, no oblaci su i dalje prijetili. S obzirom da sam si rezervirao hostel u Leadvillu za ponedjeljak navečer, a on se nalazi dosta blizu, odlučio sam stati nekih 10 km od ceste s koje ću stopirati i prenoćiti kako bih u grad došao ranije, ali ne prerano.

Stao sam kod bunkera koje je izgradila američka vojska, a nakon napada na Pearl Harbour, za potrebe vježbe 10. planinske divizije koja se u II. Svjetskom ratu borila po talijanskim Alpama. Jasno, želiš li istrenirati vojsku za borbu po planinama učini to u Coloradu, na Continental divideu. Kamp se zvao Hale camp i mogao je primiti 15000 vojnika. Pozvani su najbolji instruktori skijanja iz cijele Amerike. U to je doba grad Leadville postao lokalni kurveraj za 15000 vojnika.

Hodajući prema bunkerima razmišljao sam što bi bilo da se kroz kakvu crvotočinu pojavim u četrdesetima prošlog stoljeća dok se ovdje pripremalo za rat sve u 16. Plava kabanica, ruksak s gomilom opreme za snimanje, mini letjelica, putovnice nepostojeće države. Palo mi na pamet da bi bilo dobro reći da me šalje Tito s novom tehnologijom za pomoć saveznicima, ali čim bi otkrili da muljam pala bi mi glava. Kako god okreneš proglasili bi me špijunom i krknuli. No, vratimo se u budućnost.

Već u 14 sam složio šator, a kiša je krenula u 14:10. Jako je padalo pa sam napravio kanalice u zemlji za odvodnju kišurine. Kasnije je stala, skuhao sam, pojeo, pozdravio Antonya koji je prošao, a kada sam se zavukao u vreću počela je ponovno kiša.

Dok ovo tipkam učestalo provjeravam rade li kanalice da mi ne poteče rijeka ispod šatora. Komarci su pak zarobljeni u limbu između pokrivke za kišu i mrežice unutarnjeg dijela šatora. Jako ih privlači CO2 što isparava moje tijelo. Neprestano pokušavaju proći kroz mrežicu, ali im ne ide. Vrlo su ustrajni. Podsjećaju me na gladnog čovjeka što peti put otvara frižider jer možda se u međuvremenu u njemu nešto stvorilo.