Colorado Trail, 9. dan: 174,3 – 201 km

Podržite ovaj projekt kupnjom dokumentarnog filma, hvala 😁

3. kolovoz 2019.

Uspon koji je valjalo ispenjati je iznosio 750 m. Nakon sat i pol sam prošao i zadnja stabla, a nagib je postao naizgled nesavladiv. Ipak, korak po korak, osvježen divnim pogledima, dočepao sam se prvog prijevoja koji je stazu izbacio na ogoljenu planinu. Sada mi se s lijeve strane otvarao pogled na Breckenridge i planinske masive kojima sam hodao zadnjih 8 dana, a s desne, visoko iznad mene prijetio je zasniježeni vrh.

Uz pomoć glazbe koračao sam naprijed svjedočeći porastu nagiba sa svakim novim korakom. Off the beaten path I reign, pjevao je testosterizirani vokal dok su mi grašci znoja preko nosa kapali na hlače.

Kako to biva, pred sam vrh nagib je postao najžešći, no nisam sada mogao stati. Na samom prijevoju već su bili neki hodači i dva biciklista, no ja sam otišao do obližnjih stijena. Dva svisca su mi pravila društvo dok sam s guštom jeo zasluženi doručak.

Pogled je pucao stotine kilometara uokolo, oblaci – napuhani i pufasti – plovili su u samo njima znanom pravcu, a gradovi podno planina su bacali neobičan odbljesak. Nalazio sam se na 3819 m. Trenuci su to kada se malo toga ima za reći.

Koliko god da je bilo lijepo morao sam se spustiti na drugu stranu planine. Prije nego krenuh došla je i Rachel, a u daljini sam vidio i Buddya. Svisci su se žestoko bunili zbog njegove prisutnosti.

Spustio sam se koju stoticu metara, a tada zastao na tratini s božanskim pogledom. Neka ga, neće trail nigdje uteći. Sada moram ovdje biti.

Spust se odužio, a pred Copper Mountain je i lavina ove zime učinila svoje. Komad šume na strmoj planini je bio pometen. Kao da je netko razbacao drvca šibica uokolo, a radilo se o stablima nekoć visokim i 30-40 metara.

Napokon sam stigao i u resort. Na snazi je bila utrka brdskih bicikala pa je bio upriličen i koncert, a gomila trgovaca se borila za pažnju potencijalnih kupaca. Prljav i smrdljiv zaobilazio sam ljude da ih ne sablaznim. Valjalo je naći trgovinu. Kupio sam tri juhe, launchables i dva piva. Trgovci u šoku jer hrvatsku osobnu nikada nevidješe. Mogu samo zamisliti kako ovo skijalište izgleda zimi.

Sjeo sam uz jezerce gdje su djeca plovila čamčićima naoružani špricalicama za vodu, a iznad kojih lebde ljudi vozeći se po čeličnoj sajli. Pijuckao sam zasluženo pivo znajući da moram uskoro krenuti.

Tumarao sam mjestom gdje se održavao koncert, a tada me je jedan gospodin uputio gdje treba ići. Udaljavao sam se od resorta kada su se iznad mene našle šine za suhi bob. Odvuče te sajla do vrha pa se spuštaš u koritu s kočnicom. Da sam znao da toga ima okušao bih se….no, bojim se da niti ne želim znati koliko košta jedna vožnja.

Malo po malo penjao sam se na novu planinu. Odlučio sam potegnuti još kojih 10 km do dobrog kampinga. Pivo me vrhunski držalo prvih pola sata, a tada su kalorije izgorjele.

Oko pola osam na jednom je deblu, zamotan u pernati ogrtač sjedio biciklist kojeg sam od jutra susretao. Vidno sretan jer me vidi nije prestao pričati par minuta, a potom me stao nagovarati da kampiram pokraj njega. Objasnio sam mu da mi treba voda pa ću produžiti do potoka, no bio je uporan – evo tu vode, filtrirao sam i ja. Pričao je o medvjedima, odakle je, čime se bavi, a sve to dubokim glasom prekidajući samoga sebe nekontroliranim smijehom. U kombinaciji s kosurinom i sveopćim dojmom odluka je bila laka: “Idem ti je dalje, kako sam i isplanirao!”. Nije mu bilo drago, vidno je želio nekoga kraj sebe da smanji strah od medvjeda, ali to nisam bio ja.

Desetak minuta kasnije slagao sam šator dvadesetak metara od Maxa i Mamme, koje sam tada prvi puta susreo. Skuhao sam si dvostruku juhu i guštao ležeći u svojem putujućem domu.