CLDT dan 85: Knin (1800) – Brezovac (1820): oluja stoljeća
25 srpnja, 2018
CLDT dan 87: Marinci (1850) – Orlova stina (1884): k Svilaji
26 srpnja, 2018
Dobro sam se naspavao u kući odavno preminulih Paška i Ivana. Mir, pokoji pauk veličine squash loptice i nešto u crijepovima su bili dobro društvo.
Bukove šume u startu hodnje su bile čarobne. Zaista, kao bukove prašume….
Uspon je bio prisutan od samog starta, ali kako sam odmicao tako je uspon postajao sve žešći.
Opak uspon znači napor, ali i vrhunske vidike. Srećom, oblaci su čekali da siđem s Dinare.
A onda sam osvojio i najviši vrh Republike Hrvatske – Sinjal (1831 m). Da stvar bude bolja bijaše to moj 1831. km CLDT-a 🙂 Izvrsna slučajnost!
Spuštanje su obilježili olujni oblaci u daljini. Grmilo je i iza mene, pa sam stao pojest prije nego krenu kiše.
Spuštavši se susreo sam Marka. Vraćao se od ujaka. Nosio mu je hrane. Ugodno smo razgovarali koračajući prema Glavašu. Koljena su već žarila od kočenja. Susreli smo tada i Litvance. Išli su na vrh i to prilično razgolićeni. Nije ni čudno. U podnožju je bilo vruće. Gore je pak prijetila oluja. Vjerujem da su svi sretno stigli dolje.
Na Glavašu sam se rastao s Markom i pomalo krenuo prema izvoru Cetine. Uistinu je bilo osvježavajuće samo gledati u rupu iz koje je mirno tekla mlada Cetina.
Nastavio sam tokom Cetine, a uskoro i uz Peručko jezero. Bacao sam pogled iza sebe, na Dinaru, i svaki puta bih se pitao jesu li Litvanci uspjeli doći do vrha. Gore se stvarno odigravao show.
Dogodio se i slučaj u kojemu sam morao zvati policiju, no o tome nekom drugom prilikom.
Oko 18 sati sam bio u Marincima. Ispred kuće je sjedio starac i odmah čim me vidio pozvao da sjednem, odmorim i popijem piće. Poslušao sam djeda Jovana, zasjeo i krenuo je razgovor. Djed Jovan je bio svjetski putnik, prepun priča, a neke su bile i više nego zanimljive. Primjerice o visokim snijegovima prije nego je postojalo jezero, ili o lokalnom divu koji je izazvao Claya na borbu prsa o prsa i sam podizao kamene blokove.
Naravno, ponudio me i jagnjetinom, kako reče, a što se ne odbija. “Ostani prenoćit.”, reče, odajući mi čast.
I tako sam ostao kod djeda Jovana obogaćen još jednim divnim susretom.
Djed Jovan, eno, i sada sjedi na istom mjestu.
