CLDT dan 85: Knin (1800) – Brezovac (1820): oluja stoljeća

Kod vatrogasaca je od jutra bilo uzbudljivo. Demonstrirali su nam automatske ljestve, pa smo imali prilike vidjeti Knin kao nikad ranije.

K tome isprobavao sam i penjačku opremu, a nakon toga došao je trenutak da se rastanemo, a Igor i Ivica su nas poveli u razgledavanje Kninske tvrđave.

Obavili smo i kupovinu, a kada je trebalo platit Igor je izvukao karticu i riješio račun. Da se razumijemo, nije to malo….. Hvala Igore još jednom!!!!!!

Matt je s vlakom otišao za Split, a potom i Omiš. Dogovor je da se tamo nađemo. Računao sam da će mi trebati 5-6 dana, Igor i Alen su otišli za Zadar, a ja preko Guga na Dinaru.

Na Markovom je grobu već pomalo bilo jasno što se sprema. Kuhalo je sa svih strana. Zadnja fotka koju sam opalio prije nego sam spremio fotić na sigurno:

Krenula je i kiša. Nije se dugo dvoumila. Uskoro sam izašao na livade gdje me oluja pogodila na najjače. Vjetar je zavitlavao moju kabanicu na sve strane, njihao me vjetar kao krpenu lutku, a kišne kapi veličine pikula su postajale bolno hladne. Da, krenula je i tuča, a gromovi su praskali čim bi sijevnuli. Bijahu toliko glasni da sam se plašio svakog novog bljeska. Staza je postala jedan veliki, blatnjavi, divlji potok, a ruševna kuća i napušteni motocikl sto metara dalje su dodavali ovoj apokaliptičnoj slici.

Naizad, kiša je posustala i to baš kako je i počela – kao da ju je netko isključio na prekidač. Tek je rominjala, a ispred mene se ukazala duga. Blijeda i niska, ali ipak – duga.

Mokar do kože došao sam do doma Brezovac. Bila je nedjelja i par planinara je bilo u domu. Zapaljena je vatra pucketala, a dobri domaćini su mi ponudili kruha ispod peke i nešto mesa i jaja.

Naposlijetku sam se povukao u kuću Paška i Ivana – staru kamenu kuću gdje življaše stari stanovnici ovih krajeva.

Oduševila me rustikalnost i mir. Bilo je to najmirnije predvečerje do sada. Čarobnost tišine je preplavilo moj duh pa sam sjedio ispred kućice i promatrao utihnuće koje se odigravalo pred mojim očima.