CLDT dan 8: Kilometar 149 – Kilometar 182: Beli Manastir

Kampirali smo na lijepo mjestu, no vjetar je stvarao jaku buku pa je spavati bilo malo teže. To je doprinijelo i jutarnjoj svježini pa smo krenuli u windbreakericama.

Ipak, jutarnja čarolija nas je posjetila i guštali smo na najjače.

Naišli smo i na mrtvu lisicu. Šteta života, pomislismo. Tu je Matt ispustio i šiltericu pa sam se vraćao dobrih pola sata da je vratim.

Prošli smo kroz Kotlinu (mađarski Sepsu), osvježili se, a ubrzo potom ponovno ušli u začarane šume.

Zeleni tunel nas je očarao, prvenstveno mirisima svježe procvjetanih cvjetića raznog drveća.

Pokraj nas je u jednom trenutku prolazio traktor. “Treba li vam što? Vina, vode?”, upitao me traktorist. Može gemišt, dobacio sam s osmjehom. Bio je to g. Josip koji nas je počastio vinom, vodom, te baranjskim delicijama.

Josip nas je uputio i na atraktivan komad staze.

Vjetar je bio na našoj strani, hodati je bilo dobro.

Pred Beli Manastir zazvonio mi je telefon. “Ovdje Tomislav Rob, gradonačelnik Belog Manastira….” Ostalo znate, počastio nas je najfinijim sladoledom istočno od Hamburga, te smo dogovorili buduću suradnju.

Valjalo se prevaljati s druge strane pruge kako bismo nastavili dalje po CLDT-u. Uslijedila su polja i potraga za prenoćištem.

Na kraju smo se smjestili uz rub šume. Druženje uz večeru smo obavili formalno, jer umor nas je tražio da se povučemo u šatore.

Danas sam primijetio i da je vrijeme usporilo. Krenuli smo prije 8 dana, a imam osjećaj da smo na trailu mjeseca dana. Puno događaja se izmijenjalo, ali i meditativno ponavljanje stavljanja jedne noge ispred druge toliko mnogo puta naprosto učini da vrijeme percipiramo detaljnije, a to će reći da nam dan duže traje. Divota. Stres pomalo odlazi u drugi plan.

I tetiva desnog stopala, baš ona što me na pct-u jako mučila je danas odlučila javiti mi da još uvijek postoji. Osluškujem pozorno što mi govori.