CLDT dan 100: Kunja Ljut (2170) – Lozica (2196): Jubilej u teškoj muci

Dobra noć kod crkvice rezultirala je dobrim snom. To je uvijek poželjno, a buđenje je uslijedilo po uvriježenom obrascu – opetovanim uzvikivanjem imena Olga. Bilo je 6 kada smo nastavili hodati. Današnji je cilj bio Dubrovnik.

Našli smo lijepe makadame koji su vodili prema Gradu i uživali smo hodajući dok su se s naše desne strane jedan po jedan ukazivali Šipan, Lopud, Koločep – Elafitski otoci beskrajne ljepote.

Došli smo i do Trstena gdje smo ostali očarani gigantskim stablom koje je dominiralo prostorom uz cestu. Sljedeće je mjesto bilo Zaton Doli. Trgovina nas je ponovno zvala da joj dođemo. I da, kao i uvijek želio sam hladno piće. Nije bilo velikih pakiranja sokova – osim breskvinog soka s pulpom. Uzeo sam ga i naiskap popio leden, voćni sok. Nije prošla niti minuta, a mene je proparao želudac. Bol me je uvjerila da bi bilo dobro odmoriti uz more pa smo stali na jednoj plažici da se odmorimo. Nisam se niti kupao, a nakon sat vremena odlučio sam pojesti nešto kako bih smirio želudac novim sadržajem. Nije upalilo, no morali smo ići dalje.

Krenuli smo uz cestu, a što se pokazalo kao jedini mogući put. Nakon kilometra me ulovila mučnina, a bolovi u trbuhu su pojačavali. Otkopčao sam ruksak na kukovima, ali nije pomagalo. Olga me je molila da stanem, no nisam pristajao na taj kompromis. Morao sam stati i odmarati 4 puta u roku od 30 minuta da bih ipak na kraju priznao poraz. Zadnji odmor sam se sručio na pod i grčio se od bolova. Nisam mogao vjerovati da me najobičniji sok prizemljio. Kiše, luđačko sunce, 2000 kilometara, krpelji (u ljudskom i životinjskom obliku), komarci….sve sam izdržao i onda me prizemlji najobičniji hladni sok.

Nazvao sam svog čovjeka iz Dubrovnika – Šimu Zupčića zvanog Apsolutna legenda. Nije dvojio niti sekunde. Kroz deset minuta bio je u Lozici i pokupio je Olgu i mene. Prva postaja je bila ljekarna. Kupio sam šumeće tablete za želudac, te popio jednu kod Šimeta. Djelovanje je bilo instant. Bol je jenjavala sa svakom novom minutom.

Bio sam pri sebi već nakon sat vremena i s osmjehom na licu jer sam sada bio siguran da je trbobolja riješiv prblem i da ću nastaviti putovanje. Šime nas je odveo na večeru, a po povratku smo se ugodno smjestili u njegovom domu. Friško otuširani i mirni jer smo imali gdje prenoćiti.

Još jedan trail magic nas je pogodio baš u trenutku kada nam je to najviše trebalo. Tako je to kad si thru hike siroče 🙂