8. dan: Milja 94.4 – Warner Springs (109): tri iznenadjenja

Tijekom noći sam se budio, ali solidno sam spavao unatoč oluji. Probudio sam se u 6, ali ostao sam se izležavati i pisati blog. Oko 7:50 sam se išuljao iz šatora. Dan je bio oblačan i prohladan.

Ujutro me uvijek ulovi shiza da moram što prije krenuti. No, toliko stvari imam da brzinsko spremanje nije moguće. U 8:50 sam bio u pokretu. Ovo jutro noge su bile puno spremnije na hodanje nego jučer. Fino sam napredovao i ubrzo stigao do Billy Goat pećine. Ne znam točnu priču oko pećine, ali znam da bih u njoj spavao da sam znao da je prazna.

Nastavio sam čim sam pojeo Cliff bar i ibuprofen koji je trebao ublažiti bolove od žuljeva. Naime, imam tri žulja i sva su tri na petama. Nisu nepodnošljivi, ali osjećam ih. Tek sam se bio zagrijao, a onda sam došao do prvog mile markera na PCT-u: 100!

Na putovanje sam ponio i igračku moga sina Ruđera – gospodina Klještića. On je također spremno pozirao na mile markeru.

Nakon foto shootinga nastavio sam solo hodanje. Put je cijelo vrijeme išao prema dolje. S razlikom u nadmorskoj visini drastično se mijenjao krajobraz.

Od kaktusa i šipražja nastajala su ogromna stabla. Ne znam koja su to stabla što dominirahu krajolikom, ali impozantna su. Ubrzo sam stigao i do vode, a zatim i do prelaska preko ceste.

Nestrpljivo sam nastavio dalje ne bih li što prije došao do fascinantne prirodne formacije u kamenu nazvane Eagle rock.

Prolazeći prerijama nisam se mogao oteti dojmu da se nalazim u western filmu. Pao mi je na pamet i moj tata koji je dok sam bio dijete često gledao western filmove. Sigurno bi volio da prošetamo ovim divnim krajolikom…..još kad bi bilo goniča krava, e to bi bio doživljaj 🙂

A onda bum!!!!!! Eagle rock! Fascinantno mjesto.

Kod orla sam pojeo malo ručka i otišao dalje za Warner Springs. Putem sam sreo Tortoisa pokraj golemog stabla.

Zatim sam došao u Warner Springs. Kod golf terena sam svratio na piće. Neka dobra žena me zamijetila i ponudila mi pola svoje pizze. Takvo sto se ne odbija. Njeno ime je  Caitlin.

Krenuo sam oko 15:30 prema Community centru. Tamo je sve podređeno hikerima. Imaju toplu vodu za tuširanje, wi-fi, hranu, dućančić, mjesto za kampiranje, zajedničke prostorije gdje poslužuju hranu, računala na kojima ovo pišem, TV gdje hikeri upravo gledaju film, gomilu utičnica za mobitele i ostalo, sol za umorne noge…. Navada je da hikeri ostave napojnicu. Uobičajeno je ostaviti 20 dolara.

Čim sam došao ugledao sam Josha, ali i Jacka (Australija)  kojeg sam zadnji put vidio kod Scouta u kući kada je prespavao odlazak na terminus pa sam ga budio. Ima probleme sa žuljevima i ostat će još sutra ovdje. Tu je bio i Drew, i Andrew, mladi Kanadjanin. Kasnije je dosao i Jerry kojeg susrećem s vremena na vrijeme. Manny je trebao doći, ali ni traga ni glasa. Tu su bili i Koreanci logističari koji su mi rekli da slobodno sutra idem za Idylwild. Bojim se da nemam dovoljno hrane do Idylwilda. Morat ću sutra kupiti pokoju sitnicu, no bojim se da ova trgovina baš nema veliki izbor.

Oprao sam se, oprao i robu. Suši se i nadam se da neće kišiti po noći kako bi mi se roba osušila. Sutra kreće petodnevno putovanje do Idylwilda. Nadam se dobrom vremenu 🙂

Zrno soli:

Na trailu ima mnogo ljudi i svih profila, oblika, obrazovanja, snage….. U Hrvatskoj je prosto nevjerojatno zamisliti da netko tko se ne uklapa u određeni planinarski stereotip ide planinariti. Ovdje to nije slučaj. Vidio sam djevojku od 100 kg kako se gega s ruksakom od 20 kg. Spora je, ali ide. Vidio sam bračni par koji su u penziji. Krenuli su 13.4., a tek su 29.4. izašli iz Juliana. Spori su, izranjeni, ali idu. Mnogo je priča, no snaga volje, hrabrost i odvažnost tih ljudi me očarala. U Mt. Lagun izlazeći iz trgovine sreo sam Matta čiju sliku možete vidjeti u članku drugog dana. Jeo je sladoled, a ruke su mu se doslovno tresle. U pogledu sam vidio da prolazi teške trenutke, a tek smo krenuli. James, čovjek šepa od prvog dana kada sam ga vidio tvrdeći da će prehodati bol. Ne fasciniraju me trkači, ego tripperi, pobjednici. Fascinira me slabost, muka, bol i suze upleteni u famozni pleter pobjede ljudskog duha nad nemoći i samosažaljenjem. Tim ljudima se divim i oni su mi uzor na ovom putovanju. Drži te se, ma gdje god bili!!!!