28.06.2022., utorak.
Ujutro sam se još jednom istuširao prije polaska, spremio sve stvari i utrpao se u auto. Chris me odvezao na stazu. Zagrlili smo se, zahvalio sam mu. Jako puno mi je pomogao, ponovno. Chris, od srca hvala!!! Takvih kao ti nema puno.
Krenuo sam stazom koja je još prošle godine bila zatvorena, a kada sam napravio prve korake bilo mi je jasno i zbog čega – sve je opožareno.
Na stazi pak ekipa koja popravlja djelove staze koji su uništeni. Zaustavljam se i kratko pričam s dvije volonterke. Već me lagano hvatala glad zbog prelaganog doručka pa je trailhead na koji sam došao poslužio kao objedovalište. Ruksak mi je bio užasno težak zbog hrane i nekih novih stvari koje po novom imam (bear spray, repelent za komarce, drugi filter za vodu, ursack vreća za hranu otporna na zube glodovaca). Odlučio sam potamaniti svježu piletinu, jabuku, mac and cheese. Svježe stvari i jedan ručak, a sve teško. Nažalost, toliko sam se najeo da mi je bilo muka.
Nastavio sam se na jedvice jade kotrljati putem dalje. Došavši do rijeke zaustavio sam se, izvadio podložak za šator, našpricao se repelentom i zaspao ko top na nekih 35 minuta. U nastavku pak uzbrdica. Bio sam ultra spor. Umor kao da sam vukao dvoje tone.
Napokon, nakon 14 milja došao sam do kampa podno prijevoja Bowen. Zajedno s komarcima bacio sam se na slaganje šatora. Požurivali su me, komarci, jel, inače ga ne bi složio sat vremena. Ubacio sam se unutra, skuhao si večeru i kolabirao. Spavao sam ko top, zasluženo….kao i svake večeri.