74. 981-997: Brunin zadnji dan

26.06.2022., nedjelja.

Nešto prije 8 smo krenuli i odmah ušli u Nacionalni park Rocky mountain. Hodnja uz jezero je godila.

Jezero je reflektiralo nebo, oblake, a to je uvijek win. Po jezeru su plivale divlje guske, one s bijelim vratom što lete svake jeseni na jug. Plašljive su, ali ne previše. Po nebu leti pelikan. Raj na zemlji.

Na jednom mjestu poplava. Cijelo područje pod vodom. Znao sam da koliko god ravna hodnja bila na CDT-u nikada nije jednostavno. Bruno je skinuo tenisice, ipak putuje danas, a ja sam samo nastavio. Posušit će se, lijep je dan.

Pred sami Grand Lake u krošnjama drveća je obitavala obitelj orlova ribara (ospreys). Bijahu to Jadranka, Milivoj i jaje Budimir. Jadranka je ptica iz ruralnih krajeva. Razabrali smo svađu: “Vrag ti mater j…. Samo si perje glancaš! Ni jedne ribe nema na tanjuru! Marš u ribičiju, beskorisna ptičurino! Budimir bu nam krepal od gladi čim se izlegne. Sve moram sama!”, vikala je Jadranka. Milivoj nije mnogo mario za njene primjedbe. No, Jadranka ne zna da je Milivoj gluh od rođenja. Možda je to i tajna njihovog uspješnog braka.

Zatim su uslijedili zadnji metri Brunine avanture. Zabilježili smo to milenijskom fotografijom.

Na parkiralištu nas je dočekao dobri Chris. Otišli smo u njegovu hotelsku sobu istuširati se, a potom nas je Chris počastio ručkom. Vani je pak počeo pljusak i lijep se dan pretvorio u hladni i kišni dan.

Još smo kupili sitnice koje će Bruno odnijeti mojim najdražima, pozdravili se s Petrom i njenim mužem koji su došli po Brunu (hvala vam puuuuno), a onda smo se i pozdravili. Nelaki osjećaji unutar mene kada sam za rastanak zagrlio Brunu. Svašta smo prošli i nije lako biti “ostavljen” usred puta. No, to smo znali i sve je dobro. Za kraj podsjetnik da mi u Walmartu kupi vinil ploče Load i Reload, obećaje da hoće. Vrata se zatvaraju i auto odlazi.

Chris i ja smo proveli večer obavljajući sitnice. Jesam li rekao da mi Chris plaća noć u hotelu? Trail angel par excellance.