67. dan: Milja 783 – Kearsarge junction (791) – Kearsarge trail (7.5 milja): Preko raja do Bishopa

Ustao sam spontano i oko 6:45 sam hodao. Nastavio sam se spuštati u dolinu. Cijelu me noć boljela noga, no ujutro ništa. Bijaše dobro. Krajolik je bio prekrasan. Obožavam jutra, a ovo je bilo posebno.

Potoci, šuma, životinje, a sve podno veličanstvenih stijena što su parale nebo nadamnom. U blizini kojoti. Zavijaju cas s jednog, čas s drugog kraja. Približavaju mi se. Nakostriješen od stopljenosti s divljinom nastavljam.

Zastajem kako bih uživao u ljepotama. Zaista oduzima dah, no, čim staneš desetine komaraca žele dio tebe.

Stavljam repelent i mrežu i nastavljam. Potpuno sam očaran. Nakon Guitar Lakea ovo je odmah u redu.

Lagano kreće i uzbrdica. Treba se izvući iz doline preko Kearsarge passa. Gledam kartu…..kilometraža nije velika. To znači da me čeka pakleni uspon.

Prevaljujem se preko jednog prijevoja i nailazim na ovaj potonji prizor. Bulfrog Lake. Totalno sam zapanjen.

Nakon malo ravnice opet uzbrdica. Ovoga puta me je totalno satrala. Jedva se krećem, dišem ubrzano, stajem svakih pet minuta. Ovo nije normalno, pomislih. Pogledao sam prema gore, a od prijevoja ni P. Tek sam na početku.

Ipak, polako napredujem uz svirku Iron Maidena. Definitvno mogu reći da mi je himna za uspone Alexander the great od spomenutog benda. Ne znam zašto, ali kad čujem tu pjesmu udari me adrenalin i hodam brže i jače.

Napokon stižem do Kearsarge passa. Okrećem se iscrpljen i udara me adrenalin pjesme i vidika. U tom trenutku potpuno sam živ. Svi receptori u meni su hiper osjetljivi. Bol nestaje, duboko dišem i nastavljam s novom snagom. Život me ponovno nečemu naučio….i u slomljenom čovjeku leži spasonosni potencijal – bomba koja ga može osloboditi. Ja sam slobodan….

Uslijedilo je pet milja čiste nizbrdice. Krećući se prema dolje samo sam razmišljao o tome da sutra moram istim putem natrag. No, to je PCT. Ponekad se i dva dana izvlačiš do grada i natrag.

Došavši do parkirališta nakon dva sata spuštanja bacio sam palac. Ubrzo su stali jedna mlada dama i njen otac. Ruksak sam ubacio u prtljažnik kod cucka. Nažalost, cucak se popišao pa je moj smrdljivi ruksak dobio novu dimenziju.
Uskoro smo bili u Independenceu. Grad je poznat po tome što je u njemu odmah po uhićenju, koje se dogodilo u Death Valley, robijao Charles Manson. Aussie Crawl, ako ga se itko još prisjeća, je bio u pravu…..opet. No, ta priča nije imala za cilj da bude doslovno shvaćena. Bila je to teološka besjeda o bogočovjeku, koju nažalost nitko nije shvatio. Problem je, dakako, u besjeditelju, odnosno meni. Bijah preapstraktan 🙂

Independence je lijep gradić. Lijepo je vidjeti te male, zapadne gradiće i osjetiti duh prošlosti. Stopirah i ubrzo mi je stao Dave. Povezao me do Bishopa.

Odsjeo sam u hostelu California za 20$ po noći. Tu sam i pisao ove zadnje postove. Oprao se, oprao robu, podigao Cedevita paket i biciklom se provozao po gradu.

Sutra krećem na najzahtjevniju dionicu do sada. Dan za danom čekaju me prijevoji. Idem gore, pa dolje i tako 6 dana prevaljujući i do 20 milja dnevno. Uspijem li ovo……..cujemo se kad stignem u Mammoth Lakes.