60. 796-807: Mt. Massive pa u Leadville

12.06.2022., nedjelja.

Bruno me probudio u 5.15. Spremili smo stvari koje nosimo u moj ruksak, a njegov šator, ruksak, robu i sve ostalo smo potrpali u moj šator koji smo ostavili u podnožju Mt. Massiva. Neki su nas hikeri već ujutro presreli, a to je značilo da će na vrhu biti ljudi, ta nedjelja je.

Početak uspona, do granice drveća, je prilično blag. To smo odradili ok, iako sam se budio dobrih pola sata dok sam još hodao. No uspon je dugačak svega 3.5 milje i ubrzo se strmina pojačava.

Zamijenili smo se – Bruno ruksak a ja kameru i tako nastavili. Sa svakim korakom je postajalo još teže, a vrh planine jedva da nam se primicao.

Korak po korak, s pauzama približavali smo se hrptu po kojem ćemo na vrh. Kada smo zajašili hrbat ispod nas sam čuo i vidio glasne trkače koji su isto išli gore. Uhvatio sam lošu energiju, no pripisao sam to zahtjevnosti uspona. Ubrzo su nas i prestigli pritom ne prestajući pričati.

Pred sami vrh teški kamenjar i ponešto snijega. Preuzeo sam ruksak i pomalo smo bivali sve bliže. Tehnički puno zahtjevniji uspon od Whitneya i Elberta. A onda smo napokon došli do zadnjeg hrpta koji je blago vodio do samog vrha. S njega se spuštao još jedan trkač pritom glasno slušajući glazbu na uređaju.

Došavši blizu vrha čuli smo i ugledali troje trkača. Stajali su na vrhu u trokutu i izuzetno glasno pričali. Znači čiste bakanalije – što su osvojili i kakve čudesne stvari planiraju osvojiti. Ja, ja, ja, ja, mi, ja, ja. Nas 7-8 ostalih smo u čudu promatrali nadrealni trenutak.

Njih troje je odlučilo privatizirati ovaj sveti komad planete i zagaditi ga plošnim egoizmom pritom ni ne sluteći da propuštaju najbolje i najsvetije od ovoga mjesta. Došli su gore brže od svih, a nisu ništa pronašli, naprotiv, izgubili su big time. Srećom, nisu imali nikakve opreme sem kratkih majica pa su se počeli smrzavati i morali su otići. Nejerojatno, ali nisu prestali pričati o sebi niti na silasku.

Onda je uslijedila tišina. Svi su ljudi kratko prokomentirali idiotizam trkača, a potom ostali sami s planinom i svojim mislima. Koža se nakostriješla ali ne od hladnoće, već od svetosti trenutka.

Nažalost, blaženost nije dugo potrajala. Sada su pak na vrh pristizala dva mulca od kojih je jedan uživo prenosio svoje postignuće na društvene mreže pritom od sebe praveći žešću budalu. I onda opet teška deračina od razgovora. Ne znam zašto su neki Amerikanci toliko glasni, ali to se viđa posvuda gdje ima Američkih turista. Sada smo na vrhu bili samo Bruno i ja i taman da počnem oponašati ovu dvojicu ne bi li im ukazao na kretenizam njihovog ponašanja Bruno se odšetao do njih i rekao im da nisu sami i da zašute. Nastao je neugodni muk. Propali su u središte zemlje.

Pa jel se dereš u crkvi, u muzeju ili kazalištu? Ovo je isti moment, ako ne i jači. Ideš u puko osvajanje vrhova, trčiš gore i imaš osjećaj da su ti jaja velika? Nema veze, fulao si sve od reda, ali to ne znači da i ostali moraju ostati lišeni bogatstava koja se nalaze na ovakvim mjestima, samo zato što si ti prešupalj da ih uloviš. Suzdrži se, promijeni rutu trčanja, kupi si orbitrek pa doma trči, igraj nogomet pa kad zabiješ gol deri se do mile volje, konjino isprazna! I ne, to nije moj prvi susret s trkačkim bontonom. Kao da je taj sport u planine doveo masu ljudi koji uopće ne razumiju mjesto na kojem se nalaze. To je za njih poligon za jačanje mišića, kondicije i bildanje ega. Čast izuzecima…barem mi iskustvo govori o izuzecima. Nadam se da moje iskustvo nije statistički relevantno. Moto ovogodišnje CDT hodnje mi je – I DON’T CARE. I zaista, nije me briga. Ovo sve radim prvenstveno iz vlastitih uvjerenja i za vlastiti rast. Ovaj je blog moj teren i igramo po mojim pravilima. Dakle, I DON’T CARE 😁

Na povratku incident sa sviscima. Prvo nas je pozdravio svizac Đuro. Uglađen glodavac, nadasve gospodin. Lijepo smo porazgovarali, a najviše je komentirao globalno zatopljenje i račune za vodu s obzirom da zbog pretjeranog znojenja pere krzno dva puta tjedno.

Pozdravili smo se i ubrzo naletjeli na Stanka. Svizac Stanko nas je prvo dobro ispsovao jer mu gazimo pelargonije, na što sam ga upozorio da obuzda jezik i da to nisu pelargonije već kamenje.

Potom je Brunu nazvao tulipanom. E tu sam, pukao. Rekao sam: Eeej, preko ovoga ne prelazim, tu podvlačimo crtu, dolazi ovamo ti mali….

Potrčao sam, ali Stanko je netragom nestao.

Spuštanje je trajalo skoro 2 sata. Šator i oprema su nas čekale netaknute. Pospremili smo se i krenuli na makadm za Leadville.

Stopirali smo 20ak minuta. Stao nam je ugodni hiker i začas smo bili u Leadvillu. Prvo smo se prijavili u hostel, a potom skočili na jako dobro pizzu.

Najeli smo se ko carevi. Pizza je morala pasti zbog prijevare na Silvercreek trailheadu. Punih trbuha otišli smo u trgovinu po sladoled i doručak za sutra. Nakon sladoleda smo bili spremni za otpis.