56. 721-741: Okolo Mt. Princetona

08.06.2022., srijeda.

Kada sam izvadio čepiće za uši odsvirali su zadnji taktovi Foo fightersa što ih je Bruno pustio da me razbude. Užasno sam spavao i ustajanje je bilo samo nastavak agonije.

U 7 smo smjelo kročili stazom, no ne zadugo. Kada sam pomislio da mogu ubrzati jer sam se razgibao kroz tetivu lijeve pete me ošinula oštra bol, zapeklo je, a sa svakim novim korakom je bivalo još gore. Stao sam i razmatrao situaciju. Već od skoro početka hodnje nakon svake pauze osjećam tetive peta i potrebno ih je razgibati dok se ne razrade, ali ovo je bilo nešto novo. Usporio sam, šepao sam. Bruno je ponudio kremu protiv boli, ali nisam htio. Nakon nekog vremena bol je popustila, a onda kasnije opet na kratko je zaštekalo. Ozljeda je noćna mora svakog thru hikera. Svu sam misao upregao u ovaj nenadani problem. Jutro je bilo očajno i opet je tijelo zakazivalo.

No, kako se bol povukla uhvatio sam ponešto ritma i puno sam razgovarao s Brunom. To je najbolji pokazatelj da se stanje poboljšavalo. Oko pola 11 smo stigli do rijeke i mosta, a tu je kretao road walk do Mt. Princeton hot springs resorta. Sada sam već dobro ušao u ritam i tijelo kao da se vratilo u dobru formu. Dakle, kriza od točno 24 sata. Dobro me je zdrmala.

Po dolasku u resort potražili smo trgovinu. Bruno je počastio sladoledom i Colom. Na dnu škrinje skrivao se salted caramel okus. Obojica smo ga uzeli. Vani pak zelena livada kao da samo nas dvojicu čeka. Bruno se odvalio smijati kada je podsvijestio koliko su velike pikse sa sladoledom. Meni nije bilo jasno čemu se smije. Jeo sam i veće od ovoga. Ovo je priručna veličina u thru hikerskim krugovima. Pri kraju pikse i Bruno je shvatio da je ovo čak i zeru premalo sladoleda.

Morali smo krenuti dalje. S ceste smo radoznalo gledali kupače u hot springsima. Hm, neobjašnjiva tišina na bazenima. Amerikanci su vrlo obazrivi pa nema vriske i dreke. Kupaju se u tišini, sa zvučnika ne udara novi hit Jelene Rozge, a roditelji kontroliraju djecu da ne rade pizdarije. Moram priznati da mi se svidjelo. No, nas je čekalo još koji km užarene ceste koja je tukla uzbrdo.

Na jednom dijelu susrećemo lutalicu. Čovjeka. Ide bez cilja, u japankama, s ruksakom, škrlak na glavi, a ispod vise dread locks do pola leđa. Urokan. Kratko smo porazgovarali, ali niti smo mi njime niti on nama bili fascinirani pa smo nastavili svatko svojim putem. Kada smo skrenuli na makadam koji je išao uz brijeg šumom pomalo smo već zakuhali. Znojili smo se ko prasci. Napokon, kada smo zašli na trail temperatura je pala jer ima mnogo više hlada. Još koja milja i zastali smo kod riječice na pauzu za ručak. Skuhali smo si topli obrok, izuli se, rasprostrio sam podložak i baš smo se kvalitetno odmorili uz huk vode.

Krenuvši dalje teren je postao još blaži pa smo zadnjih 6 milja lijepo krstarili. Počeo nam se ukazivati i Mt. Yale. Zastrašujuća grdosina od nekih 4100 m koju sutra moramo popeti sa dna doline gdje smo se cijelo poslijepodne polako spuštali.

U kamp smo došli oko 19 sati, oprali noge u hladnoj rijeci i polako podigli šatore te večerali. Planirali smo sutrašnji dan. Ukoliko udarimo 18 milja moramo savladati 1800 m uspona. To je mnogo. Vidjeti ćemo. Krenut ćemo s Mt. Yaleom pa nakon njega evaluirati daljnju situaciju.

Samo da mi tijelo sutra dobro radi i biti će sve u redu. Dok ovako ležim i razgibam stopala osjećam tetive, a nepoznati bolovi presjecaju noge. Koža na nogama bridi, a mišići su bolni. No, noć donosi regeneraciju. Najeo sam se bogovski. Bruno se samo smijao koliko jedem, a i ja njemu koliko ne jede. Vjerujem da ćemo to dobro odraditi i biti bogato nagrađeni ludim iskustvom.