32. 492-513: Preokret kad je bilo najpotrebnije

16.05.2022., ponedjeljak

Loš san nije bio dovoljan. Vjetar je počeo nešto prije ponoći. Trudio sam se ignorirati, ali mi je šator nešto prejako lamatao i udarao me po glavi. Nešto nije štimalo. Kada sam upalio lampu ugledao sam pješčanu dinu. Falio je još samo crv. Vreća, mobitel, ruksak, odjeća…ma sve je bilo prekriveno slojem pijeska.

Odlučio sam izaći van odmjeriti stanje. Čim sam maknuo guzicu s podloška šator je ostao lamatati na dva klina. Koji bofor više i otišao bi i šator i moja oprema u vražju mater. Brzo sam se uhvatio kamena i klinova. Nategnuo sam ih i nabio svom snagom, a veliko sam kamenje poslagao uz ulaz gdje je udarao vjetar kako bih spriječio ulazak svježeg pijeska. Vrativši se u šator evaluirao sam situaciju. Zaključak – nastavljam spavati. Ne hoda mi se po noći a čini se da će barem šator izdržati ako već nisam spriječio ulazak pijeska. Sve je hrustalo po pijesku: moje lice, zubi, vreća i sve što mi se našlo pod prstima. Imao sam pijeska čak i u očima.

Ukoliko se to može nazvati spavanjem onda sam se probudio u 6.50. Potpuno nenaspavan sam se spremio dok je vjetar još pizdio uokolo. Skočio sam po vodu. Dvojac je tamo kampirao. Uljudno su pozdravili. Odzdravio sam, ali kako je to izgledalo bolje da ne znam.

Krenuo sam u novi dan poput isprebijane mačke. Ništa mi nije išlo za rukom. Umor preko svake mjere, a o koracima sam morao razmišljati kako bi ih producirao. A moraš naprijed. Sljedeća je voda 15 milja od mene. Nosim 3 litre.

Na nekoj sam uzvisini stao doručkovati nadajući se da će me to pogurati, ali moja su nadanja isparila pola sata kasnije kada sam se vukao istom bijednošću kao i ranije. Tražio sam energiju u sebi, ali baš je nisam mogao dohvatiti. Nema je i kao da ništa ne funkcionira.

Znate, u takvim se situacijama u glavu uvuku razne beštije. Najradije bi da te nema, da nestaneš kad ne možeš ni hodati. Od emocija tu je samo bijes, a hladni razum ponavlja istu mantru – koji mi je ovo k…. trebao.

Nama anksioznima ovo je poput trublje koja poziva tjeskobu da navrati malo, onako, usput. I ona najčešće dođe – jaka i žestoka, kako je i navikla dolaziti. Tjeskoba je sa mnom odavno. Neke nemile situacije djetinjstva, kada sam osjećao posvemašnju nesigurnost i neizvjesnost, navele su moj mozak da prihvati tjeskobu poput najrealnije činjenice. Tada, u djetinjstvu, je možda bila opravdana i spasila me nekih nevolja, no danas ona je smetnja.

No, eto, ipak dolazi, kao da spasi nešto, a ukenja sve. Tjeskoba dolazi kao misao koja uzrokuje da naboram čelo i očima stisnutim kao Mao Tse Tung proškiljim prvo lijevo pa desno, ali toliko sveprožimajuća da sve emocije i stanja izblijede uz nju i ostaje samo ona….i titranje cijelog bića koje kao da je ugroženo i mora pobjeći. Ona traži nevolju, ubacuje u misao nadrealni problem koji iz iracionalnog prelazi u naoko potpunu realnost. Sada kada te je preokupirala pobrinuti će se da se taj strašni film počne vrtiti u krug. Povjeruj joj i nagrabusio si. Samljet će te taj tjeskobni mehanizam, a mozak koji je sve i zakuhao zbog nekih prijašnjih traumi će multiplicirati tjeskobu svakim novim vrćenjem…..i imamo panični napad. Najogavniju moguću stvar koju si možeš zamisliti.

Srećom, postoje načini kako sjebat tjeskobu. Neću ulaziti dalje u ovu tematiku, no da je život smješan i da smo posve mali igrači koji bismo trebali uzimat se manje ozbiljno ima veze s tim, kao i iskustvo življenja s tjeskobom pa kada nanjušiš onaj učmali smrad tjeskobe naprosto je zaobiđeš. Zaobišao sam je i danas. Rikavam tu, jedva hodam, otfikari od mene. Nego daj slušalice, ubacit ću Maidene pa nek se sve nosi u pm.

I kliknulo je u meni. Odjednom je izronio div, odgurnuo slabost, tjeskobu, nemoć. Otišlo je sve u rodni kraj, a Nikola je prohodao. Šlus, skok s kamena na kamen, idemo dalje, uzbrdo-nizbrdo. Pjesme koje vrlo blisko rezoniraju s ovim što radim su izvrsno sjele – Stranger in a strange land i Lonellines of the long distance runner.

Gle, pogled s ruba. Skrenuo sam da bacim oko kad na stijeni broj 500. Pa da, umalo zaboravih. Danas mi je jubilej. U ponoru pola tuceta krava. Heeeeeej, five hundred miiiiiles – derao sam se.  Krave su me zbunjeno gledale, a onda su potrčale. Tako je, slavi kravo, slavi telče!

Krenulo je ono što Ameri zovu cruisin – krstarenje po mesama i dolinama.

Geološki raj na Zemlji. Poviše pješčenjaci, u sredini vulkani, a najdolje bijeli sedimenti. Milijuni godina izloženi kao u muzeju.

Gledaj i prizemlji se. Vidiš li ovaj centimetar crnog sloja? To je milijun i pol godina bez tebe, tvojih gena i tvojih važnih stvari koje moraš obaviti danas. Ovo ostalo je još 2 milijarde istih takvih godina. Get real, smješan si i ti i tvoji problemi. Stoga ne seri.

No dosta geologije, žedan sam i gladan. Voda je blizu. I zaista, neki opskurni izvor sumnjivog mirisa. Filtriram, kušam….okus algi. Bolje od kravljeg dreka u svakom slučaju.

Skuhao sam si i neku rižu. Malo je reći da je bilo odvratno, ali kalorije su kalorije. Bilo je već 16.15 i morao sam krenuti. Naime, ispred mene je visoka mesa koju moram popeti. Strmo je, a ja svakom minutom gubim energiju i volju. To moram riješiti do 19 sati.

Krenuo sam dalje vrlo neuvjerljivo. Ispred mene se ukazala mesa Portales s najvišom točkom od 2267 mnv. Ja sam trebao uspeti samo kojih 100, 150 m, ali na kratkoj dionici. Približavajući se mesi ponovno geologija.

Rekao bih da je mesa nekoč bila morsko dno s vrlo razvijenom vulkanskom aktivnošću, sve dok nije prestala, a onda se nataložio morski pijesak koji je kasnije petrificirao. More presušilo a erozija je učinila svoje do te mjere da je ostala mesa, a ostalo ošlo u povijest.

Popeo sam se razmjerno lako. Pipkao sam stijene i proučavao kamenje. Fascinacija ne prestaje. Na mesi petrificirane dine i mnogo pijeska. Korak po korak želio sam se što više primaknuti Cubi u koji sutra ulazim. Hodajući uz rub mese malo malo sam zastajao gledajući u ponor. Podno mene petrificrano vulkansko blato, vuče na zelenkasto sivo, u daljini….daljina. Nigdje nikog. Idem se uslikat za anale. Stavit ću to na zid uz natpis: New Mexico 2022.: čovječe sjeti se da ne ideš malen ispod stijena (i po stijeni).

Naizad nalazim kampiralište. Ovoga puta sam zaštićen stablima. Sjedam na pijesak, osluškujem vjetar, razgovaram s njim poput Drva koje ne gori, Indijanca koji se periodično pojavljuje kada sam sam. Zaključujem da ostajem ovdje, ali klinove zabijam do središta Zemlje. Evo, užarili se.

Idem (ne)spavati. Još samo gutljaj vode s okusom algi. Fuj. Ali nema druge. Drvo koje ne gori sugerira da ubacim elektrolite s okusom šumskih bobica.

Subjektivna ocjena dana: 7