25. 365-388: Veličanstveni El Malpais

08.05.2022., nedjelja.

Shredder je odšredao prije mene. Dok sam se spremao prošle su i Nijemice. Nije dugo trebalo da dođem do vode. Radilo se o tanku na kojem se napajaju krave. Okus neloš.

Trebalo se dobro nakrcati vodom. Sljedeća voda je daleko. Oko 26 milja ako idemo na plavu rutu divljinom ili pak 22 milje ako idemo crvenom po cesti. Filtriram 4 litre. Dok sam to procijedio kroz filter Shredder i Nijemice su zgibali. Ostali smo Cutie i ja.

Naizad sam i ja krenuo. Ubrzo je uslijedila asfaltna cesta. Dobrih 7 km do naše prve opcije. Osjećao sam se dobro i radio sam finu udaljenost dok sam u glavi smišljao plan za novi film i moram priznat je odličan 🙂

Došavši do odmorišta mogli smo birati ići po asfaltnoj cesti ili pak produžiti si put za 2 milje ali uživati u pogledu s vrha grebena na lava fields i kretati se divljinom. Shredder je bio zabrinut zbog vode. Ostali su, uključujući mene, bili da idemo gornjim putem. Većina je odlučila.

Ubrzo su Shredder i Cutie odmaglili a ja sam ulovio ritam s Dictionary i Crosscreek. Pogledi su pucali a vjetar je divljao na sve strane. Mora da je puhalo preko 70 kmh.

Karte koje je imala Dictionary su nam pokazivale da skrenemo desno mislimo li se spustiti s platoa. Sami smo nalazili put i naposljetku našli složeno kamenje koje govorilo da smo na dobrom mjesto. Od niotkuda se stvorio Shredder pa smo nas četvero krenuli sa spuštanjem. Ubijačina za koljena i stopala. U par sam navrata skoro slomio kosti. Ali ne daju se moje noge. Oguglale su.

Došavši niže pred nama se ukazao slavni luk – La Ventana iliti prozor. Ostali smo zapanjeni ljepotom prirode.

Zasjeli smo na odmorištu, nešto pojeli, te popričali s radoznalim ljudima koji su nas ispitivali o našem putovanju.

U 15 smo sati nastavili cestom još koji kilometar kako bismo se primakli stazi koja će nas divljinom dovesti do Grantsa. Ta divljina su polja lave – zloglasni El Malpais iliti zla zemlja.

Cutie je ostao noćiti prije lavinih polja, a nas smo četvero nastavili nadajući se da ćemo dostići do vode. Krenula je i lava. Crno stijenje, oštro i grubo, a kao smjerokaz služe naslagane hrpe kamenja koje su još indijanci koristili za snalaženje u ovoj negostoljubivoj zemlji.

Bijaše zanimljivo i uzbudljivo. Rasjekline u stijeni, zvuk razlomljenog stakla pod nogama, traženje kamenih hrpa, razne špilje i usjekline u blokovima crnih stijena…sve nas je to držalo uzbuđenima. Ipak, nakon par sati izuzetno zahtjevnog terena za stopala počeo sam osjećati umor. I Nijemice su lagano gubile elan. Jedino je Shredder bio tjeran željom za vodom. Nakon jedne pauze rekao je da više ne staje, a ja sam dodao da do vode danas najvjerojatnije neću dospijeti. Dogovorili smo da se nalazimo kod vode sutra ujutro. Kroz koju minutu je nestao, a Nijemice i ja smo nastavili pa dokle ide, odnosno dok ne nađemo kampiralište. Naime, naći ga u El Malpaisu je umjetnost. Ipak, kako smo se udaljavali teren je postajao pitomiji. U jednom sam trenu vidio campable spot. Dalje ne idem, rekao sam odlučno a njih su se dvije nakon kraće konzultacije složile da i one ostaju.

Vjetar je i dalje sušio kožu i meso s naših kostiju. Otežavao nam na svakom koraku, pa tako i pri podizanju šatora. Na kraju sam ostao s nekih 1.2 litre vode. Zaključio sam da imam dovoljno i za skuhati si dehidrirani obrok. Bio je neopisivo ukusan.

Dok stopala bubnjaju svoj ritam boli ležim u svojoj vreći zadovoljan onime što sam danas vidio i doživio. Kroz 37 prohodanih kilometara fino sam se namučio, ali i nauživao stvari koje ne bih imao prilike vidjeti da se nisam uputio na CDT.

Jesam li spomenuo da je baš ovdje trebala grunuti prva atomska bomba? Srećom, nije:)

Subjektivna ocjena dana: 8