22. dan: milja 352 – Wrightwood (367): Magic, Acorn, Wrightwood

Usred noći makadamskom cestom uz koju smo kampirali prolazili su neki glasni ljudi. Sve nas probudiše. Ubrzo smo se i ustali i ostali potpuno zatečeni praskozorjem koje se prostiralo ispred nas.

Nepomično smo gledali izmjenjujući se u glasnim uzdisajima. Ljepota ponekad čovjeka uhvati nespremnog. Tada ga najviše i mijenja. Sanjiv, krmeljav, nenaspavan i nervozan nepomično sam stajao pitajući se odakle ovolika ljepota, da li je to samo moj, ljudski, subjektivni dojam ili je ljepota univerzalna. Zašto sam ganut njome i zašto smo je svjesni tako rijetko u našim životima? Mnogo pitanja za rano jutro.
Nabrzinu se spremismo i nastavismo dalje. Za vrijeme jedne pauze ulovio sam 4G signal pa sam malo prosurfao blog jedne thru hikerice od prošle godine čisto da vidim gdje je bila na 22. dan svog putovanja. Oho, vidi vidi, točno tu gdje smo sada i mi. Čitam i piše da ima mnogo izgorenih stabala i poodle dog busha – otrovne biljke koju nije preporučljivo dirati. Eto i fotografije. Hey guys, rekoh, čuvajte se zle biljke.

Nije prošlo niti deset minuta kad eto opožarene šume, a onda i ono čega smo se pribojavali.

Nastavismo oprezno i taman da ulovimo ritam ispred nas novo ukazanje. Troje mladih ljudi sjedi na kožnom…..ponavljam – kožnom trosjedu. Ustaju se, a ja ima govorim da nema potrebe za formalnošću, misleći da su hikeri. Ovi mi odgovaraju: trail magic! Carsten i ja se spontamo krećemo prema Mattu i vičemo mu da neka se vrati, da nema ovdje ništa za njega i Jeffa. Hrvatsko-njemački humor u najrustikalnijem izdanju.

Stvarno je bilo svega: voća, sladoleda, slatkiša i piva. I sve to financirano iz vlastitih džepova. Hvala vam, dragi ljudi. Ubrzo su naišli i drugi hikeri. Nakon sat vremena odlučismo ići dalje. Valjalo je stići do grada.

Hodati je bio užitak, ali silni usponi su bili jako zahtjevni.

Nakon više sati hodanja došli smo do raskrsnice. Tu smo se odmorili. Valjalo je dogovoriti idemo li klasičnom rutom dugom 6 milja ili siječemo brutalnim Acorn trailom nizbrdo 2.8 milja. Idemo kraćim putem….kasnije se ispostavilo da smo toga dana bili jedini koji su se na to odlučili. Ipak smo mi the Crawlers: njemačka disciplina, američka odlučnost, hrvatski prkos i kineska upornost 🙂

Dugo smo se spuštali i bijaše izuzetno zahtjevno. Po silasku dotakao sam koljena i bila su doslovno vruća. Barem 30% toplije od ostatka tijela. Dođosmo do motela. Kratko tuširanje i krenusmo u gradić.

Ne toliko šarmantan kao Idyllwild, ali ipak zanimljiv i lijep, Wrightwood nas je lijepo primio. Svratismo u trgovinu i kupih između ostalog i pivo. Šarmantna trgovkinja mi se duboko ispričala i zatražila dokumente da se uvjeri da imam iznad 21. Oh, svakako gospodična, ovom ste tridesetšestogodišnjaku uljepšali dan.
Potom smo otišli na večeru u Grizzly bear.

Prije počinka smo se još malo podružili, a onda krenuli spavati….svi osim mene koji sam strpljivo tipkao blog. Oko ponoći i ja sam zaspao….