153. dan: Milja 2435 – Susan Jake Lake (2457): Prekrasno, ali….
18 studenoga, 2016
155. dan: Stevens Pass (2462) – Pear Lake (2480): Sve teže
20 studenoga, 2016
Probudio sam se u 6, ali sam odgodio ustajanje za 6:30 kada je počela kiša. Lagano je bubnjala po mom šatoru. Negodovali smo sva trojica, ali nije nam bilo druge nego da se spremimo i krenemo. Bijaše 7:30 i početak je bio prilično naporan. Bilo je dosta toplo, ali morao sam nositi goretex jaknu. Bilo mi je jako vruće, ali nisam želio da se cijeli smočim, tako da sam trpio vrućinu. Oko 10 sati sam došao do Stevens Passa. Tu sam susreo Mountain Goata. Srdačno smo se pozdravili jer ga po svoj prilici više neću vidjeti. On nastavlja dalje, a ja sam odlučio zbog kišurine ići kod Dinsmorea – trail angela koji stoluju u Baringu, svega par milja od Stevens Passa. Uskoro je došao Yardsale i krenusmo stopirati za Skykomish i Baring. Kiša je jačala i postajalo je bijedno.
Stevens Pass ski resort i bijedno jutro.
Nismo imali sreće sa stopiranjem, no tu se našao trail angel (koji mi je oduvijek bio sumnjiv, viđao sam ga od Kennedy Meadowsa) Legend i ponudio nam da nas preveze do Dinsmorea. Malo smo ga čekali. Došao je i Quotes, te Butterscotch. Uskoro smo bili kod Dinsmorea. Bijaše to lijepo mjesto. U početku smo samo nas četvorica bili u kućici namjenjenoj hikerima, no kasnije su došli Fire Hazard i njen dečko. Otuširali smo se, oprali robu, gledali filmove i naručili pizzu. Predvečer je došla cijela gomila glasnih, polupijanih hikera i to je ubilo atmosferu, ali i oni su tražili toplo i suho mjesto za odmor.
Svi se nadamo da će kiša konačno prestati. Ujutro idem dalje orilo-gorilo…..
