134. dan: Brettenbush Campground (2037) – Milja 2060: Oporavljanje od oluje + misao o planinarstvu

Budio sam se po noći provjeravajući situaciju u šatoru po pitanju vode. Bilo je u redu. Buđenje je nastupilu u 6, ali želio sam ostati u šatoru što duže i poštedjeti se hladnoće i vlažnosti. U 7:40 sam se počeo izvlačiti. Uskočio sam u potpuno mokre i ledeno hladne čarape, a potom i isto takve trail runnersice. Šok nije bio prevelik. Već sam navikao na takve stvari. Home Stretch i Rusty su već otišli, a ja sam još, puževim korakom, spremao svoje stvari. Krenuo sam tek u 9.

Jutro je bilo obećavajuće….

Vlasništvo ujedinjenih plemena.

Čim sam došao na trail sreo sam Taza. Ugodno smo se pozdravili i nastavili dalje uz priče o prethodnom danu i kako smo ga proživjeli. Trebalo je prijeći 6 milja do Olallie Lake-a gdje se nalazi mala trgovina i kamp. Oko 11 sati smo došli do dučanćića i jezera. Vrijeme je bilo poluoblačno, ali znatno bolje nego dan ranije. Odmah sam izvukao šator i vreću na sunce da se što prije posuše. U međuvremenu sam si skuhao ručak i polako objedovao. Bijaše tu podosta hikera: Home Stretch i Rusty, Powder, Handsome, Moonshine i pas…Oko 13 sati stvari su mi bile suha, a trbuh sit. Taz i ja smo nastavili zajedno.

Olallie Lake i dva prijatelja: Taz i moja malenkost. Koju minutu ranije ovdje je vrvjelo životom i hikerima.

Područje kroz koje smo hodali je bilo bogato jezerima tako da smo uživali u pogledima, ali ipak s dozom strepnje – hoće li vrijeme ponovno okrenuti na kišu ili ne.

Ipak, hikeri uvijek nađu male radosti. Taz i ja smo ovaj puta naletjeli na velike količine borovnica. Iako smo željeli što prije doći do kampa nismo odoljeli plavom slatkišu. Poput medvjeda brstili smo bobice bojeći usne i jezik u tamno plave boje.

Fiiiiiiiino 🙂

Oko 15 sati sam stao na drugi ručak, a Taz nastavlja dalje. Uskoro su me prošli i Home Stretch i Rusty koje smo prošli nakon klopanja borovnica. Iako im nismo rekli da smo jeli, pogledali su nas i pitali – gdje ima borovnica? Naime, bijasmo plavi i lako se moglo zaključiti što smo jeli.

Nastavio sam sam i oko 19 sati dolazim do guste i mračne šume. Malo niže od traila čujem glasove. Dolje je bio Taz i još jedan hiker. Tu sam odlučio kampirati. Uskoro je došao i jedan day hiker s cca 30 kg opreme. Imao je čak i sjekiru! Sam sebi se smijao i priznao da si ne može pomoći. Želi luksuz u šumi. Ali sjekira……- dobacim. – Nikad se ne zna; reče i s obzirom da nije bilo mjesta krenuo je naći drugi kamping spot, ali onda je još dobacio zadnju misao…i otišao.

Gdje se nalazi granica luksuza koju planinar ne smije proći? Odlazak u divljinu podrazumijeva ograničeni luksuz. Štoviše, u divljini, moglo bi se karikirati, hrana je luksuz, šator je luksuz, olovke i blok su luksuz. Hodajući divljinom SAD-a nagledao sam se svega i svačega, a prvenstveno dobrih stvari. Prvo što sam vidio je potpuno drugačiji suživot s divljinom od onoga kako ga percipiramo mi ovdje u Hrvatskoj. Naime, s potpunom sigurnošću mogu reći da su Amerikanci za nas Hrvate profesori znanosti kada je u pitanju kampiranje i odlazak u prirodu. Dovoljno je spomenuti HR zakon iz domene ugostiteljske djelatnosti  gdje se striktno i nedvosmisleno govori da je kampiranje izvan službenih kampova zabranjeno i podložno novčanoj kazni od 1000 kn po šatoru. Dakle, kampiranje se smatra ugostiteljskom djelatnošću i dokle je god tako ljudi neće mijenjati navike. Američke su pak navike paradigma kako bi stvari trebale izgledati i kod nas. Naime, znao sam susresti peteročlane obitelji s djecom u rasponu od 4-18 godina, s cuckom, usred divljine 2 ili 3 dana od prve ceste. Šatori, kuhala, vreće za spavanje i kampiraju uz neko jezero. Prava obiteljska idila u kojoj djeca uče najbitniju lekciju od svih – kako postati čovjek koji voli svoj planet, a roditelji rade na zbližavanju svoje obitelji. U pričama s ostalim hikerima čuo sam priče o njihovim obiteljskim kampiranjima kada su bili djeca i gdje im ti događaji stoje u srcu danas i što misle o tome. Nasuprot tome, Hrvatska je stvarnost potpuno drugačija. Kod nas kada se dijete izvede na dnevni izlet na Sljeme ili s autom do Zavižana to postaje top priča na Facebooku. Šatori koje prosječna HR obitelj imaju su najčešće 10 kg teška JNA ostavština ili pak ostaci iz 80-ih, no i onako nikome ne pada na pamet ići kampirati. U trgovinama za kupiti ima samo šrot oprema koju trgovci proturaju kao ultra light, a zapravo jedini pridjev koji bi mogao stajati uz taj ultra je ultra shit. No, i to treba razumjeti….ta tko će kupiti 2500 kn skup šator da bi išao kampirati jednom godišnje na jadransku obalu, u prenapučeno turističko mjestašce, u kampove gdje su cijene u rangu prosječnog apartmana u istom tom mjestu? I naravno da se trgovci okreću jeftnijim varijantama, a Hrvati odbijaju takav vid kampiranja, uključujući mene. U SAD-u besplatno je kampiranje njihovo urođeno pravo. Ako bi im to tko išao oduzeti ne bi se dobro proveo. Šume i divljina su javno dobro i dokle god čuvaš tu divljinu i ponašaš se etično za svog boravljenja tamo ti se možeš smatrati kao da si kod kuće. Najčešće i jedino što zahtjevaju je da se popuni jednokratna “dozvola” koja u obliku ankete stoji na ulazu u šumu, a služi im u svrhu prikupljanja podataka kako bi mogli još bolje gospodariti šumama (ne u smislu eksploatacije, već u smislu sadržaja za hikere i zaštite šume).

Još jedna zanimljivost koja je vezana uz stalež i dob ljudi koji kampiraju u Americi i kod nas. U HR kampiraju bikeri, biciklisti i “avanturisti” koje doživljavamo kao, u najmanju ruku, čudnima i to su najčešće ljudi između 20-45 godina, a duboko u planine zalaze najčešće jaki i sposobni s naglaskom na jednodnevne izlete ili spavanje u planinarskim domovima, što podrazumijeva maksimalno jednu ili dvije noći. U Americi kampiraju apsolutno svi: bogati, siromašni, stari, mladi, visoko i nisko obrazovani. Njima je to naprosto način života, segment koji svi žele i prolaze (izuzev sirotinje velikih gradova, to je priča za sebe). Duboko u šumama sam susretao stare ljude od 60, pa čak i 70 godina, baš kao i teenagere, a svima je zajednička jedna stvar – ne pada im na pamet spavati u kućama i skloništima. Oni žele šatore, logorsku vatru i druženje u divljini gdje nema ceste, auta, ugostiteljstva, i sve to što duže. U određenim kampiralištima čak postoji i uredba o maksimalnom boravljenju osobe od 8 dana jer trebaju i drugi dobiti priliku za kampiranje.

I da se sada vratim na onog hikera s 30 kg opreme i njegovu zadnju misao. Naime, pri odlasku je rekao da s njim na kamping ide njegov prijatelj koji je teško bolestan, a voli imati sjekiru pa mu on nosi sjekiru i sklopive stolice da mu bude bolje. I da, tom je hikeru bilo teško to nositi, no zaključio je da im je svaki puta sve lakše. Naime, počeli su kampirati s ruksacima od 50 kg, tako da im je ovo napredak i naprosto uživaju kako god okreneš. Bolest naprosto nije prepreka već izazov. To je paradigma učenja  i izgradnje iskustva. Kod nas je to nepoimljivo, na rubu zdrave pameti, a to možemo zahvaliti domaćim planinarskim dinosaurima kojima ne odgovara slobodan planinar već planinar koji će platiti luksuz, ali svakako i zakonima koji čovjeka percipiraju kao štetočinu koja će ugostitelju pokrasti iz džepa. Planinarenje u HR se nije odmaklo od gojzerica, graha i gemišta u domu s krevetima.

Hrvatsko planinarstvo treba žestoke reforme, promjenu paradigme. Planinarstvo mora čovjeka osloboditi i omogućiti mu da postane neovisan, a ne mu graditi domove po najdivljijim mjestima i u najnetaknutijim šumama. Čovjeka treba naučiti živjeti U DIVLJINI, a ne mu donijeti gradski način života u DIVLJINU. Planinarska udruženja moraju početi promovirati planinarenje kao individualnu aktivnost, a ne nužno kao čoporativnu aktivnost. Nakon 5 mjeseci gledanja i življenja kako bi otprilike trebalo izgledati planinarstvo mogu samo zaključiti da smo, kao i u mnogim drugim segmentima, naprosto zaostali ciglih 80-100 godina.

Knjiga bi se dala napisati o ovoj tematici. Dotakao sam samo par činjenica i ne želim ići dublje, jer ovo nije mjesto za to. Sada kada imam znanje i iskustvo možda i krenem u izgradnju boljeg i suvremenijeg planinarstva, no trebat će tu mnogo više ljudi od jednog nadobudnog thru hikera. Vjerujem da ih ima koji bi htjeli…vrijeme će pokazati 🙂