137. dan: Muddy Fork (2106) – Milja 2141: Apsolutna, čista, totalna i sveopća mižerija!!!!!!

U 5 sam otvorio oči…..bilo je mirno….nema kiše. Bilo je i hladno, pa sam još malo odlučio otkunjati, a onda u 5:30 sam na moj užas i zaprepaštenje čuo prve kapljice kiše kako udaraju po mom šatoru. Još sam malo odlučio ostati i pričekati da stane. Kada sam shvatio da pojačava krenuo sam se spremati. Glavna zadaća mi je bila obraniti opremu od vode dok se spremam. Bog Agnes šator nije baš predviđen za raspremanje po kiši, no dokučio sam sistem kako i to riješiti. Bijeda i mižerija potaknu čovjeka na najkreativnije razmišljanje.

Spremivši se krenuo sam za Flying Dutcmanom koji je krenuo kojih 20 minuta prije mene. Odmah u startu sam morao prijeći preko ogromnog debla koje se protezalo preko malo kanjona što ga je urezala mutna, divlja riječica što je vijudala šumom. Deblo je bilo mokro i sklisko, a put do rijeke prilično visok. Valjalo je biti izuzetno oprezan, a kiša je odmagala. Ovakvi stres šokovi u rano jutro nikada nisu dobri….ipak uspio sam savladati prepreku. Krenuo sam uzbrdo i uskoro, potpuno mokar sustigao Flying Dutchmana.

Opet sam napravio grešku i krenuo sam u kišu gladan. Uzeo sam samo dvije Twix čokoladice. Nakon 2 sata glad, hladnoća i promočenost su preuzeli incijativu i morali smo stati na doručak. Nakon 2 minute nehodanja počeo sam se smrzavati. Nisam mogao otvoriti kobasicu iz pakiranja, a to nije pošlo za rukom niti Flying Dutchmanu. Postajalo je jako opasno stajati na mjestu, pa sam potrpao u ustao što sam sve mogao i krenuli smo dalje. U protivnom bismo morali podići mokre šatore i zavući se u vreće. Ako to ne bi pomoglo, ili ako bismo se smočili u tom procesu bili bismo u velikoj nevolji.

Hodati je bilo očajno. Hladnoća, glad i promočenost do gole kože su nas potpuno deprimirali. Hodali smo brzo, ali bezvoljno, umorno. Sve je bilo mokro i nismo imali prilike stati niti na minutu. U jednom trenutku nas je prestigla Home Stretch….u kratkim hlačicama…..Svatko se brine za sebe, što drugo reći.

U daljini “gologuza” Home Stretch….:)

U paru po ovakvom vremenu je sigurnije hodati.

Šume su djelovale sablasno, strašno, beživotno i opasno!

Ne znam zašto sam se smješio…..bilo je za plakati 🙂

Nekad kasnije kiša je na kratko stala pa smo stali i stojeći pojeli nešto hrane. Kada smo nastavili uslijedilo je hodanje, hodanje i hodanje. Sve boli, hladno ti je, maštaš o toplini i suhosti, hrani…patnja na kub, ali hodaš. Stati se ne smije! Gradić Cascade Locks nije bio toliko daleko, no nismo bili sigurni možemo li potegnuti do njega. Uskoro nas je dostigao Yardsale, dok su Rusty i Home Stretch još ranije otišli ispred nas i više ih nismo sreli. Kasnije sam čuo da je Rusty bio na rubu pothlađivanja. Od ostalih PCT-era nikoga nismo vidjeli. Kako smo se počeli spuštati kiša je polako prestajala, a bivali je i sve toplije. Tako, kada smo skrenuli na Tunnel Falls alternate trail, postalo je malo lakše,  s obzirom na ranije spomenuto.

A onda smo oko 16 h naišli na još jedan simbola PCT-a – Tunnel Falls….nažalost, bio je oblačan i tmuran dan, no veselje nismo krili.

Za tih 35 milja koje smo taj dan prošli spustili smo se 3000 m, a uspeli 2000. Koljena su bila ne izmaku snaga.Za mraka smo došli do parkirališta i tu odlučili kampirati. Bilo je to svega 3 milje prije grada, ali nije imalo smisla ulaziti u grad tako kasno. Ovaj je dan definitivno u samom vrhu po težini do sada. Namučili smo se preko svake mjere. Nadam se što manje broju ovakvih dana.

Po slaganju šatora zavukao sam se unutra i s veeeeeeeelikim guštom skuhao si masivan obrok. Noge su pulsirale i bridile. Ležati je bilo veliko zadovoljstvo. Naprosto sam uživao i razgovarao s Flying Dutchmanom, smijasmo se na kraju cijeloj situaciji…a što bismo drugo radili 🙂