132. dan: Big Lake Youth Camp (1993) – Rockpile Lake (2012): Stigla je jesen

Nisam navio sat pa sam se probudio spontano u 6:45. Pomalo sam se spremio. Doručak u kampu je bio u 8 pa sam pričekao da se natovarim kalorijama i time uštedim svoje hrane. Kada sam krenuo na ulazu u kamp sam sreo Mountain Goata. Zagrlismo se i pozdravismo. Flying Dutchman je taman odlozio pa smo se uputili zajedno. Uslijedio je lijepi hike od oko 5,5 milja do ceste. On je tu lovio autostop do Sistersa (to je cesta na kojoj je Chili stopirao i vratio se na PCT), a ja sam na parkiralištu sreo mali trail magic. Trail Angel bijaše Treefrog. Krenuo sam dalje, a onda je uslijedio mile marker 2000!!!!!!

Jedan od najvećih mile markera nalazio se uslijed spaljene šume, na prilično neatraktivnom mjestu, no vidjeti ga je bilo zadovoljstvo.

Nisam baš bio svjestan da sam prehodao 2000 milja (3200 km). Osjećaj uspjeha i postignuća izostaje big time. Možda i bolje. Naprosto hodaš dok ne dođeš do kraja….zvuči jednostavno i lako….no, neću vas lagati. Ovo je putovanje nadmašilo sva moja, čak i ona najluđa očekivanja po pitanju koliko je teško. Ovo je najteža stvar koju sam ikada radio u životu. Ništa se ne može usporediti s količinom napora, koncentracije, boli i mentalne energije koji su mi bili potrebni, i još jesu, da othodam ovoliku udaljenost. Trenutna bol u nogama je toliko velika da veselje zbog mile markera potpuno izostaje. Od bolova sam umorniji, a šepanje uzrokuje da me bole sasvim novi mišići. Možda je sada dobro vrijeme da odgovorim na pitanje da li bih preporučio ovo putovanje drugim ljudima. Moj nedvojbeni odgovor je : NE! Ovo putovanje nije zajebancija i ono što sam do sada prošao je igra apsolutnih ekstrema: iz raja i zadovoljstva i užitka strovaljuješ se u pakao patnje, boli i osamljenosti, da bi se već sutradan uzdigao do božanskih visina, a potom pao još dublje u najcrnje ponore paklenih muka. Taj put je vječan…barem se tako doima. Nikome to ne bih zaželio da prolazi, mislim na one paklene trenutke, a još manje bih nekome poželio da krene pa odustane. Onaj koji se misli odvažiti na ovakav put mora tu odluku donijeti isključivo sam, iz ljubavi prema trailu i hodanju, iz želje za potragom koja neće dati odgovora već samo mrvice, a bilo kakve sugestije neka su dalje od mene. Uvijek ću prepričavati svoja iskustva s puta i to će biti prekrasno i uzbudljivo za slušati, no prava stvar je nešto posve drugačije i to ću uvijek iznova naglašavati. Upravo zato ne želim nikome preporučiti ovo putovanje. Naprosto je preteško, prekompleksno i preosobno da bi se preporučivalo. Čovjek na ovo putovanje mora doći potpuno sam, jer će ga potpuno sam i proživljavati! Negdje u silnim patnjama, u najjezovitijim sumracima napuštenih i odalečenih šuma, tamo negdje na trailu čovjek će susresti sebe kakvoga još nije ranije susreo. To sebstvo je najdublji ponor traila i krajnji cilj putovanja, a koji će opetovano izmicati pred očima, istovremeno ti lediti krvu u žilama, ali i tjerati te da ga progoniš još žarče, sve do kraja. Tu mazohističku želju – za tom konkretnom potragom, čovjek mora fanatično željeti, i to mu nitko drugi ne može podariti osim njega samoga. I to je razlog zašto nikome ne preporučam ovo putovanje. Nadiđi moju preporuku svojom željom i ti si možda spreman!

Nastavivši dalje ubrzo sam došao do mnoštva spaljene šume koja je u kombinaciji s oblačnim nebom i samoćom bila vrlo jezovita. Hodnja kroz ovu dionicu bi se vrlo lako mogla nazvati mučenje.

Three Fingered Jack.

Oko 17:20 sam zastao odmoriti se. Potom me je sustigao Spaceman. Pričamo i počinju prve kapi kiše. Požurio sam se do prvog kampa. Naprosto ne mogu više od 20 milja, a niti želim pokisnuti. Cijeli je dan bio oblačan i hladan, i ovo je logičan slijed događaja. U 1-2 dana vrijeme se drastično promijenilo. Da, dolazi jesen. Borba s vlagom, vodom i hladnoćom pomalo nastupa. U 17:50 sam došao do jezera i složio šator. Uskoro su došli Home Stretch i Rusty. I oni će ostati ovdje.