131. dan: Highway 242 (1981) – Big Lake Youth Camp (1993): Neočekivana gozba

Loše sam spavao. Noga me boljela cijelu noć, a k tome me budila i briga kako ću nastaviti. Kada sam išao po noći na wc stopala su me toliko boljela da sam se još više zabrinuo. Hodati bos po ravnom tepihu uzrokuje neopisive bolove….to me je dodatno zbunjivalo. Probudivši se istuširao sam se i preko interneta naručio 2 pošiljke hrane za predstojeće destinacije. Preostale su još samo 6 ressuply točke. Potom smo se odjavili iz hotela, skočili nešto pojesti, a potom navratili u Mackenzie outfitter’s po plin. Tu sam nažicao dobar popust za novu kapu.

Grad Sisters je turizmu okrenut simpatični gradić u kojem je bilo lijepo odsjesti. U originalnom planu ovdje je trebalo biti moje zadnje odjsedanje u hotelu s obzirom na financijsku stisku.

Chili na ulasku u Mackenzie’s outfitter

Nakon kupovine plina uputili smo se stopirati. Chili je odlučio otići 10 milja sjevernije, a ja sam se odlučio vratiti na istu točku. Pozdravili smo se i to će se pokazati kao naš posljednji susret 🙁

Stopiranje je uvijek avantura za sebe. Ovaj puta stao mi je gospodin koji se sa ženom planira kroz koji tjedan uputiti u turistički izlet brodom u vode oko Antarktike.

U daljini Black Crater

Nakon pola sata stopiranja stao mi je kombi i uskoro sam bio na trailu. Vulkansko kamenje ja otežalo hodanje do maksimuma. Ruksak mi je k tome bio jako težak i bilo je bolno za stopala. Tenisice su davale svoje zadnje atome, osjećao sam na ovom terenu da su đonovi dali svoje. Da bude veselije i leđa su me počela boljeti u jednoj točki, lijeva lopatica, negdje unutra i to velikom upornošću. Putem sam dosta odmorao i gruntao gdje ću spavati ove noći. Morao sam potegnuti što dalje mogu, tim više jer sam u gradu načuo da je vremenska prognoza nepovoljna. Odlučio sam potegnuti do Big Lake-a. Čuo sam da je to mjesto prilično friendly.

North i Middle Sisters u oblacima.

Mount Washington

Ono što će se za 36 sati pokazati kao velika oluja polako je krčilo put prema istoku, odnosno prema meni…

Oko 18 sati sam došao do križanja za Youth Camp, no dvoumio sam da li da idem dolje ili ne. Naime, off trail je kojih 1.5 milja. Dugo sam razmišljao i krenuo ipak prema kampu. Kada sam došao bilo je vrijeme večere, kamp je bio sablasno prazan. Tada sam naletio na jednu hikericu koja me uputila u glavni lodge jer tamo je upravo večera. Sramežljivo sam ušao i vidio stol dužine dobrih 15 metara prepun hrane. Hikeri su sjedili za jednim stolom. Odmah sam prepoznao poznata lica i prodružio se ovoj neviđenoj gozbi.

Inače, Big Lake Youth Camp je kamp za mladež koji vode Adventisti Sedmoga Dana. Po uvjerenju su vegetarijanci i svi su obroci na švedskom stolu bili vegetarijanski i izuzetno ukusni. Kamp je vrhunski opremljen: na jezeru su gliseri i skije, imaju jedrilice, ima mnoštvo bungalova s vrhunskim sanitarnim čvorom, cijeli je kamp pokriven wi-fi-jem, svaki dan tri vrhunska obroka, a sve pod budnim okom adventističkih dobrovoljaca. Bijaše 31. kolovoz i ovo je bio zadnji dan ljetnog kampa. Polako su uređivali kamp za prezimljavanje.

Ovo je nadišlo sva moja očekivanja. Hrana me je oborila s nogu, osobito neograničene količine Tilamook sladoleda u sto varijanti okusa. K tome tamo su bili mnogi hikeri između kojih i Rusty, Home Stretch, Woodsmoke, Flying Dutchman, Real Irishman, Powder i Yardsale kojeg sam jednom slučajno sreo u kampu kod Onyxa i Lake Isabele kada sam s Koreancima išao na trail magic koji je organizirao jedan korejski hiker koji je trenutno na CDT-u. Od ovoga trenutka Yardsale i ja ćemo postati neplanirani hiking buddies, a suretati ćemo se napreskokce bez ikakvih planova. Tako ćemo dogurati do kraja. Na isti dan ćemo i završiti trail, svega 15 minuta jedan od drugoga 🙂

Desno: Rusty i Woodsmoke; lijevo: ja i Yardsale

Poslije večere smo se uputili prema kampu za PCT hikere koji se nalazio na jednom pješčanom sprudu. Vrijeme nije bilo obećavajuće i polako je počela i kišica. Osjeća se dolazak jeseni. Klimatska mjena godišnjih doba je savršeno točna. Smjestili smo se u šatore i punih želuca nismo mogli ne razmišljati o tome što nam donose dani koji stoje pred nama. Vrijeme ovdje znači puno više od gradova. Vrijeme diktira kako ćeš se osjećati – ali doslovno. U gradu kiša znači malo vlage i možda pokoje mokre noge. Ovdje pak hladnoću i opasnost. Dodamo li tome vjetar eto i životne opasnosti……no, vidjet ćemo.