119. dan: Milja 1728 – Keno road (1750): Odlazak na PCT days

Rano smo se probudili i nastavili bez filmske ekipe. To me je malo zbunilo, no kasnije će se pokazati zašto su to učinili. Na Keno roadu moramo biti u 16 sati. To znači opak tempo. Krenuli smo uobičajenih 10 milja, pa stanka za doručak gdje nas je uskoro sustigao Rusty. Izrazio je želju da ide s nama na PCT days ukoliko ima mjesta u autu.

Nakon doručka smo nastavili i u 15:30 minuta sam bio na Keno road-u. U 9 i pol sati sam prevalio 22 milje. To bi značilo da sam hodao prosjekom od 3.7 km/h 9.5 sati savladavajući zavidnu elevaciju. Čini se da tijelo dobro radi….barem za sada. Čuli smo se s Kimom porukama. Srećom, Rusty je imao mobilnog operatera koji je pokrivao ovo područje signalom, jer Jeff i ja nismo bili te sreće. Kim nam je javio da dolazi tek u 20h. To nas je posve izbacilo iz takta. Da sam znao što sada znam nastavili bismo hodati. K tome, ose su bile iritantne i napadale su nas. Srećom, stršljeni su bili na našoj strani i klali su ose sve u 16. Promatranje stršansko-osinjeg rata nam je ubijalo dosadu, ako ništa drugo.

Pitka, ledena voda usred šume. To znači da ne treba filtrirati, što je velika radost za thru hikera 🙂

Neopisivo….Voda za mene više nikada neće biti ona stara voda na dohvat ruke, iz špine…

Čekanje na Keno roadu. Još jedan dokaz da su me Koreanci počeli uzimati zdravo za gotovo

Kad je Kim došao već smo bili na rubu. Krenuli smo i rekao nam je da nas ne može vratiti. Poludio sam je blaga riječ. Obećali su nam povratak i onda nakon ovakvog dana, već kada je krenuo kaže mi suprotno. Stali smo na benzinskoj da nazove režisera mr. Yoona. Nakon pregovora isposlovao sam 150$ putnih troškova kako bismo se mogli vratiti u ovu pustoš gdje nas je pokupio.

Putovali smo do 2 sata u noći. Po dolasku smjestili smo se u kampu među gomilom šatora. Osvjetljeni Bridge of the Gods nas je očarao svojom grandioznošću. Po prvi smo ga puta vidjeli i to u noćnom izdanju. Zaspali smo prilično lako, bijaše ovo naporan dan….