Set brzopoteznih…

Da ne odgovaram na svako postavljeno pitanje posebno najbolje je da ovdje napišem odgovore na sva moguća pitanja s kojima se susrećem i s kojima ću se susretati tako da mogu radoznalog samo preusmjeriti na ovaj članak kada krenu pitanja. Ali prije nego potegnete pucaljku “You‘ve gotta ask yourself one question: “Do I feel lucky?” Well, do ya, punk?”

Tko si ti i kakav je ovo blog? Moje ime je Nikola Horvat, magistar sam teologije, hodač, planinar. 25.4. 2016. krećem na Pacific crest trail i nastojati ću redovito pisati na ovome mjestu o svojem pješačkom putovanju.

Što je to pacific crest trail (PCT)? To je 2663 milje (4300 km) dugačak pješački, planinarski put koji se proteže SAD-om od granice s Meksikom sve do Kanade. Siječe tri savezne države: Kaliforniju, Oregon i Washington. Osim PCT postoji još dugoprugaških ruta: Apalachian trail (AT) na istočnoj obali, Continental divide trail (CDT) u središnjem dijelu SAD-a i još neki.

Zašto ideš na PCT? To je moj put koji moram proći.

Jel ide još tko s tobom? Ne. Idem sam, ali tamo ću sresti mnogo hodača koji će mi postati suputnici, osobito na izazovnijim dijelovima puta.

A što će biti s tvojom ženom i djetetom? Nastaviti će sa svojim životima. Nedostajati ćemo si, ali zahvalni za modernu tehnologiju koja će nam omogućiti da se čujemo i vidimo.  Vidjeti će i znati gdje sam u gotovo svakom trenutku.

Koliko ti treba novaca da bi završio PCT? Za avionsku kartu mi treba oko 1000-1200 dolara, a za hranu, smještaj, poštanske usluge i drugo mi treba od 2500-5000 $. Tu moramo još pribrojati i opremu koja košta barem 5000-6000 kuna.

Što će ti poštanske usluge? Ponešto zimske opreme i ostale opreme koja mi trenutno neće trebati, baš kao i hranu koje neće biti za kupiti u baš svakom gradiću u koji dođem slati ću poštom. Ekvivalent tome bi bio kao kada bih pješačio iz Zagreba na Velebit pa si poslao gojzerice i suhu hranu u poštu u Krasno jer tamo nema veliki izbor hrane.

Ti si planinar od prije, sigurno imaš opremu pa ne trebaš kupovati novu! Nije istina. Velika većina opreme koju imam je potpuno neprikladna za ovo putovanje. Treba mi ultra lagana, ali funkcionalna oprema koju će mi pomoći pribaviti tim iz Koreje.

Kakav tim? Tim nacionalne TV Južne Koreje koji snimaju dokumentarac u kojem ću u jednom nastavku biti i ja kao hodočasnik na PCT-u. Našli smo se u Facebook grupi PCT class of 2016. Tražili su nekoga koga će snimati. Javio sam se i nakon Skype intervjua smo se dogovorili da idemo skupa.

Dakle, ipak će netko biti s tobom na putu? Skoro. Oni će me snimati na samo 3 lokacije na PCT-u. Znači, ipak ću većinu puta hodati sam dok ću s njima provesti cca. 30 od 150 dana. Dakle, većinom će biti HYOH.

Što je to HYOH? To je krilatica “hike your own hike” što predstavlja slobodarski koncept kojim se želi dati kredibilitet svim hikerima. Tako netko voli gomilu najskuplje opreme, dok drugi ima trule tenisice i pamučnu robu. Netko sve isplanira u tanane, dok drugi hoda iz dana u dan. Netko želi postaviti osobni rekord hodanjem, dok drugi hoda samo da bi uživao i upijao prirodu. Itd.

Koji je tvoj koncept HYOH-a? Ja spadam u grupu koja ne planira svaki detalj i koja ne skuplja opremu u OKP manirima. Ne zanimaju me rekordi niti sportski aspekt hodanja. U divljini tražim duhovnost uzimajući sve ono što mi divljina ima za ponuditi – bilo teško, bilo lagano.

Gdje ćeš spavati na putu? U šatoru. Ima šatora koji ne prelaze masu od 1 – 1.5 kg. Nažalost, dobar dio opreme koja je prikladna za ovakav put u Hrvatskoj ne postoji za kupiti.

Kako ćeš se orijentirati? Nositi ću A4 obostrano printane karte u mjerilu 1:31,680…..preko 400 stranica. No, u ruksaku ću imati samo onaj dio puta na kojem se trenutno nalazim. Ostale šaljem poštom. GPS će mi biti vezan uz mobitel.

Koja je najviša točka PCT-a? Forester pass visok 4009 metara, a nalazi se u Sierrama u Kaliforniji.

Koliko ćeš kila nositi na leđima? Ovisi o dijelu puta. U pustinji ću morati nositi više vode, a u Sierra planinama više hrane. Bio bih sretan kada bi mi ruksak bez hrane i vode iznosio nekih 9 kila. S vodom i hranom to bi se moglo popesti i do nekih 15-16 kg.

Odakle ti voda u pustinji? Kalifornijska pustinja ne izgleda kao Sahara. U Kalifornijskoj pustinji ima vode, ali ću je morati filtrirati prijenosnim filterom. Uz to, trail angeli često ostavljaju karnistre s vodom na random mjestima uz put. No, na to se ne smijem oslanjati.

Primjer filtriranja vode Sawyer filtrom

A što je s hranom? Sigurno nosiš gulaš u konzervi! Ne! Većina hrane koju ću nositi je dehidrirana hrana velike kalorijske vrijednosti, ali male mase. Umjesto kruha, primjerice, ću nositi tortille, a za energiju pregršt slatkiša.

Gdje ćeš kupovati hranu? Svakih 3-10 dana morati ću posjetiti gradove koji se nalaze blizu puta. Ukoliko su gradovi neopskrbljeni i/ili preskupi slati ću si poštom pakete s hranom iz jeftinijeg ili opskrbljenijeg grada.

Koliko ćeš jesti? U početku vjerojatno kao i kod kuće, možda i manje. No, s vremenom tijelo će početi tražiti enormne količine hrane – cca 5000 kalorija dnevno. To se kolokvijalno zove hiker hunger (planinarska glad). Prvi se znaci hiker hunger-a navodno pojavljuju cca 25-30 dana nakon početka. Ja očekujem da će me udarit i ranije jer nemam sala, imam 67 kg. Ta glad se najbolje utažuje u gradovima jedući pizze, burgere i ostali junk food 🙂

Kada krećeš? Kako sada stvari stoje krećem 25. travnja 2016.

Zašto baš tada? Ako krenem ranije mogao bih naići na visoki snijeg u Sierra mountains (od 700. milje) što bi me natjeralo da čekam da se snijeg otopi. Ukoliko krenem prekasno postoji mogućnost da će u pustinji Kalifornije biti prevruće, uz manjak vode, te bi me na kraju puta – u državi Washington mogle dočekati snježne oluje. Timing je sve!

Gdje se nalazi početna točka putovanja? 70 milja od San Diega na mjestu imena Campo.

Campo – southern terminus

Gdje ćeš odsjesti kada dođeš u San Diego? Kod trail angela. To su ljudi koji nesebično i bez financijskog interesa pomažu thru hikerima. Moji trail angeli se zovu Frodo i Scout. Dočekati će me na zračnoj luci i primit će me u kuću na tri dana dajući mi hranu, vodu, krov nad glavom. Četvrti dan će me odvesti u Campo – početnu točku puta.

Što je to thru hiker? Thru hiker je pješak koji se odlučio propješačiti cijeli PCT – od granice SAD-a i Meksika sve do Kanade.

Koliko planiraš dnevno prijeći kilometara? Planiram krenuti dosta sporim tempom – oko 15-20 km dnevno (oko 10 milja), a kako budem jačao pojačavati ću i tempo. Planiram doseći prosjek od cca 32 km (20 milja) dnevno.

Hoćeš li imati žuljeve? Da! To je jedino sigurno u cijeloj priči oko ovog putovanja. Filozofija oko žuljeva je da se noge što više izuvaju kod odmaranja i osuše na suncu ili ručnikom. Mokra noga je žuljava noga! Zatim se obuku druge čarape i noge se namažu antiglide kremom – protiv trenja. Navečer se žuljevi buše iglom i kroz njih se provuče konac ili flos za zube koji služe kao drenaža.

Bojiš li se divljih životinja? Ne…..možda malo čegrtuši. No, one jako glasne šušte kada su u opasnosti i ugrizi su iznimno rijetki. Medvjedi su plašljivi i bitno je hranu držati izvan šatora u specijaliziranim karnistrima. U protivnom nema više šatora ni hrane i vi idete doma. Medvjeda potom ubijaju rendžeri, a vas dočeka čestitka na kućnoj adresi. Pume, ili planinski lavovi su također sramežljivi i prije nego ih uočim pume će uočiti mene i poduzeti sve da me izbjegnu….tako bar kažu.

Bojiš li se nečega? Ponajviše sunca u pustinji, snijega u Sierrama što će rezultirati gomilom vodenih bujica po silasku s planine, te ozljeda – nikada ne znaš kada te može zaskočiti. Ostalo što bi se moglo okarakterizirati više kao zabrinutost, a ne strah su: komarci, glad, bol, kiša, otrovne biljke koje djeluju na dodir.

Nosiš li repelent za komarce? Vjerojatno. Nosim također i mrežu za glavu koja će me fizički odjeljivati od krvopija, dok ću ostale dijelove tijela braniti odjećom, odnosno šatorom za vrijeme spavanja.

Kako ćeš se štititi od sunca? Uz neizostavni sunblock planiram nabaviti ultralagani kišobran/suncobran koji ću okačiti o naramenice ruksaka. Tako ću gubiti manje vode znojenjem i ugodnije ću se osjećati, te spriječiti opekline.

Kako ćeš se štititi od kiše? Ovisi što ću dobiti od sponzora. Volio bih imati vodonepropusnu jaknu, kilt i gamaše. Druga opcija je velika kabanica i vodonepropusne hlače, no njih je tlaka oblačiti kada počne kiša. Nasuprot tome kilt se navuče poput suknje i u njemu ne zakuhate. Ruksak ću braniti od vode tako što ću u njega staviti vreću za smeće ili šutu. Tako će mi sadržaj ruksaka ostati suh makar i pao u rijeku s njim, a ako se ta vreća dobro zabrtvi takav ruksak ne može tako lako potonuti padne li u duboku rijeku.

Grizli u uzaludnoj borbi s bear canisterom

Nosiš li pepper sprej za odbijanje medvjeda? Ne! Vidjeti medvjeda na putu je privilegij. Pošpricati ga sprejem znači da si nešto opako krivo radio. Na PCT-u obitavaju samo crni medvjedi i jako su sramežljivi. Grizlija nema, oni žive sjevernije.

Što je s higijenom na putu? Na putu su vrlo skromni uvijeti i higijena je svedena na pranje zuba i vlažne maramice (koje se moraju trošiti racionalno). Dakle, većinu vremena ću zaudarati. Osobno, veći mi problem od svega vezanoga uz higijenu predstavlja život bez oprane kose. Odjeću ću prati u javnim praonicama u gradovima ili isplahnuti u ponekoj rijeci.

A gdje ćeš vršiti veliku nuždu? Na Pacific crest trailu vlada pravilo Leave no trace (ne ostavljaj tragove) što, osim nošenja smeća sa sobom, podrazumijeva i odgovorno zbrinjavanje vlastitog fecesa. Konkretno – štapovima za hodanje se iskopa rupa, obavi se nužda, iskoriste vlažne maramice, rupa se zatrpa, a maramice se nose do prvog grada i kante za smeće.

Treniraš li prije puta? Da. Hodam na posao svaki ili gotovo svaki dan. Prosjek mi je cca 10 – 15 km dnevno, a ponekad i 25-30 km.  Krajem veljače počinjem s nošenjem ruksaka težine i do 15 kg. Iako, prava priprema za PCT ne postoji. Postoje samo metode za smanjivanje mogućnosti ozljeda, odnosno za olakšavanje perioda prilagodbe na početku PCT-a i prolongaciju pojave žuljeva. Odnosno – koliko god se netko priprema bol, umor, žuljevi i ostali fizički problemi će se prije ili kasnije pojaviti.

Ti sada, dakle, sve znaš i spreman si? Apsolutno ne! Sve što znam je puka teorija. Praksa će se garantirano pokazati drugačijom i morati ću se prilagođavati na putu.

Tko se sve može uputiti na ovakav put? Svatko, izuzev kroničnih bolesnika i teških invalida. Ovakvi putevi nisu osmišljeni za super junake, olimpijske pobjednike, ekstremne sportaše i adrenalinske ovisnike. Pacific crest trail je put osmišljen da njime prođe običan čovjek. Jedini je preduvjet da on to želi. Pred koju godinu put je prehodala jedna obitelj – otac, majka, trineastogodišnji sin i nešto mlađa kćerka.