CLDT dan 70: Kilometar 1379 – Rabac (1396): čari Jadranskog mora
8 srpnja, 2018
CLDT dan 72: Kilometar 1414 – Poklon (1436): prekrasni, ali zahtjevni Sisol + dvije čarolije
13 srpnja, 2018
Usred noći sam se probudio i pogledao more. Magla je plutala nad morem tvoreći jezivu scenu iz Carpenterovog filma. Odmahnuo sam i nastavio spavati. Zombija nema ovdje, pomislih, i nastavih spavati.
Naravno da je odmah ujutro uslijedio pakleni uspon, no vidici s desna su nas krijepili.
A onda i oznaka 1400. Napravili smo je od kamenja, naravno, za dugo sjećanje i uspomenu.
Prokrstarili smo i kroz par sela, natočili si vode, a onda ponovno u brijeg prema Plominu.
S obzirom da je Plomin C u uvali to je značilo i novo spuštanje i neprestano korištenje kočnica koje su se dobrano zagrijale.
Dotaknuvši nultu točku nadmorskih visina naišli smo na birtiju. Tome se teško othrvati. Morali smo se rashladiti hladnim pićima, tim više jer smo znali da počinje uspon na Učku, i to pakleni.
Što smo očekivali to smo i dobili. IPP nas je dobro namučio na tome dijelu. Polako su počeli navlačiti i oblaci, a kada smo se dovukli do proplanka uvidjeli smo razmjere onoga što se spremalo.
Kiša je padala u unutrašnjosti Istre, te vjerojatno u Rapcu, a mračilo se i iz smjera kamo smo išli.
Naišli smo na dobro kampiralište u zemlji oštrog kamenja, ali bijaše tek 18 sati i morali smo još hodati.
A onda uzbrdica. Tu sam se odvojio od Matta, a kišica je počela rominjati. Došavši do uzvisine otvorio mi se pogled na Vojak i kvarner. Scena je bila apokaliptična. Uvidio sam da nije vrijeme za nabijanje kilometraže već za spašavanje žive glave.
Ogledavao sam sa svih strana ne bih li našao kakvo dobro mjesto za kamping, no sve je bilo nagnuto ili prepuno kamenja.
A onda savršeno mjesto – dovoljno ravno, nivelirano, bez kamenja i malom travom…..no, podno visokog drveta, osamljenog na isturnom vrhu. Savršeno mjesto za poginut od udara munje. Nastavio sam mrmljajući u bradu.
Kada sam ponovno izašao na čistinu i vidio Vojak razrogačio sam oči. Oluja je bila na dohvat ruke. Na moru, podno Učke, se jasno vidjela brzina kojom je putovala prema meni. Tada sam ugledao relativno dobro mjesto za kamping – uz šumarak koji je bio dobar štit od vjetra. Bacio sam ruksak i brzo podizao šator. U tome sam izuzetno brz, pa sam preduhtrio kišu. Kada su krenule velike kapi stavljao sam ruksak u šator. Došao je i Matt. “Požuri, dolazi zvijer!!!”, zaderao sam se, a on je krenuo podizati šator tik do mojega.
Ušao sam u šator da presložim stvari, a kiša je udarila žestinom koja se rijetko viđa. ” Matt, trebaš li pomoć?”, nadglasavao sam se s kišom. “Naravno!”, uskliknio je. Izašao sam u kabanici i zajedno smo podizali njegov komplicirani šator.
Lijevalo je kao iz kabla kada smo završili s poslom, te se povukli u šatore. Ušavši u nj vidio sam da šator negdje prokišnjava…..no fino, mislio sam.
Zatoplivši se nabio sam čepiće za uši i krenuo spavati. Krenulo je i divljački puhati, a divlje su svinje skvičale oko šatora buneći se što ima okupiramo prostor.
