Noć je bila vjetrovita, no dobro sam spavao zahvaljujući čepićima za uši. Ponavljam se po ne znam koji put – bez čepića nikuda!
Otvorivši oči shvatio sam da paducka kiša. Lagano, ali ustrajno je bubnjala po šatoru. Spremili smo se i krenuli sa spuštanjem s Orljaka. Ubrzo je uslijedio uspon na Gomilu, a tamo apokaliptična scena. Kiša i oblaci su činili od Gomile gomilu nečega od čega želiš otići što prije.
Naišli smo i na pokoje selo, a u jednom od njih smo se Matt i ja razdvojili i tražili se pola sata.
Derao sam se iz petnih žila da ga dozoven. Puče mi i glas. Ispalo je da smo se lovili u krug. Srećom, našli smo se 🙂
Silazak u Buzet je bio naporan. No, držali smo raspoloženje na nivou zbijajući šale. Tada je Mattu kamen pod nogom popustio i pao je u provaliju…..utrnuo sam od straha. Srećom, tu je bilo drvo koje ga je zaustavilo ostavivši mu kao polutrajnu uspomenu samo masnicu na rukama i nosu.
U Buzet smo došli oko 18:30. Danima smo njušili origano po livadama i najlogičnije je bilo sjesti na pizzu.
Tada smo nanjušili povoljan smještaj zbog renovacije. Matt je bio potresen padom i želio je utjehu toplog kreveta i tuša.