Probudivši se pozdravili smo se s Matejom koja nam je učinila veliko dobro dopustivši nam da spavamo kod nje u kući. Još jedna dobra duša i nova prijateljica. Croatian Long Distance Trail je generator novih prijateljstava, to je sigurno, baš kao što su to i ostali dugački putevi.
Po preporuci Mateje otišli smo na plažu Pasjača koja se nalazi svega desetak minuta hoda od traila. Da, Mateja je bila u pravu – to je zaista jedna od najljepših plaža na Jadranu. Ostali smo zadivljeni ljepotom mora i plaže.
Matt i ja smo prvi došli na plažu i čekali ostale da nam se pridruže. Otplivao sam osamljene stijene što viriše iz mora. Tu sam se sunčao poput morskog lava na kalifornijskoj plaži upijajući ljepotu kojoj sam bio izložen. No, sunce bijaše neumoljivo i morao sam skočiti natrag u plavetnilo kako bih se osvježio, a taj je skok zablježio Tin koji je silazio prema plaži.
Povratak na usijani trail nije bio lak. Valjalo se popesti uz stijenu, a potom po najvećoj vrelini svjesno se udaljiti od divota i osvježenja jedne od najljepših plaža Jadrana. No, moralo se, i nije bilo mnogo kuknjave.
Sa lijepih puteljaka uskoro smo došli na asfaltnu cestu. Tu me je opalila vrućina i potpuna malaksalost. Olga i Tin su dobro podnosili vrućinu, pričali i dobro napredovali, no ja sam se izuzetno mučio.
Izbora nije bilo. Morao sam hodati unatoč sveopćoj malaksalosti. Ipak, situacija se malo popravila s vremenom, a kada su nas presreli Dinko i Matt s hladnim napicima umah je postalo izvrsno.
Nastavili smo koračati posljednje kilometre Croatian Long Distance Traila. U daljini se, tamo negdje u izmaglici plavoga mora, nazirala Albanija. Pokoji brod se prošuljao u daljini, a jedino što se čulo je bila simfonija zrikavaca i opetovani zvuk gažene kaldrme triju para nogu. Put je odbrojavao svoje zadnje sate.
U predvečerje smo dokoračali do ulaza na poluotok Prevlaku. Valjalo je popiti nešto hladno u obližnjem beach baru te se pripremiti za noćenje. Sutra nas je čekalo punih 2 kilometra do kraja……….