Zašto uopće hodam?

Mnogima nije jasno zašto netko želi prehodati 4300 kilometara kroz šumu i preko planina. Mnogi se snebivaju uz neizostavno pitanje: “I, kakva je korist od toga? Hoće li biti love od toga?”, dok se drugi smješkaju, podržavaju, ali prepuni su pitanja. Upravo zbog toga ću pokušati razložiti i pojasniti zašto sam se odlučio na ovaj put.

Naime, svatko tko me poznaje zna da obožavam planinariti, hodati, baš kao i to da sam idealist koji je po struci k tome i teolog, po srednjoškolskom obrazovanju geolog. Još prije stečene diplome magistra teologije naslućivao sam da se u prirodi nalazi mnogo transcendentalnoga, barem za spoznajno ograničenog čovjeka. Već sam učeći geologiju u srednjoškolskim klupama gajio osjećaje prema planinama i pritajeno slutio da se ti osjećaji vežu uz onostranost divljine, uz njenu mističnost, uz ono što mi divljina čini kada sam u njoj i uz spoznaje kojima me otvara dok sam u njoj. A nije to ni čudno, ta povratak prirodi je san prisutan u mislima svih generacija ljudi još otkako su napustili divljinu.

Sve sam te slutnje potvrdio na svojem prvom putovanju. Upravo me transcendentalnost prirode – njena grandioznost i paradoksalnost: jednostavnost/zamršenost, okrutnost/blagost, siromaštvo/bogatstvo, ljepota/odvratnost, velikost/malenost, svetost/profanost – vukla da joj se uvijek vraćam, da je istražujem i da istražujući nju istražim sebe. U prirodi sam našao ponajbolji alat za upoznavanje sebe i svoje okoline – tog malenog kamenčića na koji sam instaliran da donosim dobro, odnosno smisla vlastite i tuđih egzistencija, a čega bi me spoznaja morala učiniti boljim čovjekom!

Većina mojih poznanika znaju da sam 2003. prehodao 500 km u 12 dana ne bih li došao do jednog marijanskog svetišta i ne bih li svoja friško doživljena religiozna iskustva naivno okrunio gotovim odgovorima koja sam trebao dobiti dolaskom u svetište. Unatoč prilično grubom prizemljavanju po pitanju gotovih odgovora koje sam tražio moja je ljubav prema jednostavnosti hodanja i prema utopljenosti u divotama prirode rasla. Osjećao sam upravo ono što je savršeno izrekao američki filozof i antropolog Loren Eiseley: “Jezgra je svih religijskih misaonih tokova, čak i onih najprimitivnijih, da se čovjek koji je u potrazi za vizijama, smislom i uvidom na određeno vrijeme mora maknuti od svojih bližnjih, od svoje ljubavi i otići u divljinu.”

Nakon tih 12 dana pješačenja na 40 celzijevih stupnjeva u hladu često sam tražio priliku da ponovim hodanje na nekoj dugoj relaciji, ali realizirao sam samo kraće rute po prekrasnim hrvatskim planinama. Velebit, Klek, Paklenica, Medvednica….što sam više hodao bivao sam sve sigurniji u smislenost hodanja kroz netaknutu prirodu.

Ipak, unatoč onome što sam otkrio na putu (a intelektualno artikulirao tek desetak godina poslije) – da je put zapravo najizvrsniji način traženja smisla – odlučio sam se usidriti u luku. Odlučio sam se za redovništvo.

Tri godine su prohujale, a ja sam napokon shvaćao da je moj život negdje drugdje. Tada – kroz koprene stresa uzrokovanog gubitkom svog duhovnog uporišta – pomalo sam dozivao u sjećanje planine. I onda je krenulo. Put se nastavio točno ondje gdje sam stao 2003. – na Sjevernom Velebitu. Od svih putova kojim sam išao, a bilo ih je podosta, hodanje u divljini je bilo najbliže i najintenzivnije od svega. I to hodanje nije rušenje rekorda. To je mukotrpna potraga za mrvicama transcendencije koje su razbacane po divljini poput novčića bačenih u duboku travu. To je potraga za iskustvom i mudrošću. Potraga za pričama, za iskustvom trenutka koji nadilazi vrijeme. Trenutak koji se urezuje u um čovjeka i mijenja ga. Um koji je proširen takvim novim iskustvom se ne može vratiti staroj dimenziji. I kao što kaže Nancy Wynne Newhall: “”Divljina čuva odgovore na više pitanja nego koliko smo ih naučili pitati.” Štoviše, parafrazirat ću E’yen A. Gardnera – divljina je mjesto koje svaki čovjek mora iskusiti kako bi bio utopljen u svoju transcendentalnu svrhu.

Daniel J. Rice je jednom napisao da postoje mjesta na Zemlji koja su izvan dosega naše mašte. I bio je u pravu. Potraga za takvim mjestima izbacuje čovjeka iz zone ugodnosti (comfort zone) i stavlja ga u situaciju gdje se mora intelektualno i fizički naprezati kako bi preživio, kako bi išao naprijed. Po pronalasku takvih iskonskih i ikonskih mjesta čovjek doživljava fundamentalnu promjenu svoga bića. Ne postaje nužno svet, bolji, lak za življenje, sretniji, ispunjeniji. Ne, ali dobiva savršenu predispoziciju da sve to, barem donekle, inkorporira u sebe. Čovjek je u divljini najbliži samome sebi i to ga stavlja u poziciju da se prepozna u odnosu na svijet, na svemir. Uspije li se barem malo prepoznati mnogo je učinio. I upravo to  tražim u divljini, hodanjem – želim se prepoznati.

Istinsku je divljinu danas teško pronaći. Osobito uz ograničena financijska sredstva. Ipak, čovjek je prokrčio određene puteve koji vode u srce divljine, a financijski su pristupačni, odnosno mogući su za posjetiti običnom čovjeku. Upravo su takvi putevi ono gdje moja potraga smjera.  Moje hodalačke aspiracije su u potpunosti usmjerene na takve puteve, a ovaj blog će tome pokušati svjedočiti.