Hodanje

“…povratak prirodi je bio san prisutan u umu svake generacije ljudi još od kada se čovječanstvo udaljilo od prirode.”

― Daniel J. Rice

Dvostruko, ili čak trostruko ubrzajte film koji gledate – uštedjeti ćete puno vremena. Na taj način odgovaram ljudima koji hodanje preziru jer proždire vrijeme. No, čini se da nitko ne prihvaća moj savjet – svatko voli gledati film u punoj pažnji, koncentrirano i oprezan za svaki detalj. Ipak, svoj život rado premotavaju na najbrže. Ne znam, valjda je premučan za koncentrirano življenje i detalje; ili je pak možda to čista evolucijska pogreška pa smo ugađajući si postali prebrzi.

Život uz hodanje postaje sporiji. Kada život teče sporije detalji postaju uočljiviji. Tromost oka, da se tako izrazim, se izliječi sporošću. S vremenom život postaje kristalniji, jasniji, osjetljiviji za svoju okolinu. Hodanjem čovjek postaje svjesniji.

Odite u prirodu i probajte hodati sat-dva, koncentrirajte se na svoje korake i disanje. Shvatiti ćete benefite hodanja jednom kada uočite savršenstvo kretanja. Naravno, ne govorim o utrci sa satom, trčanju na planinu ili osvajanju vrhova zbog samog osvajanja. Ne govorim o rekordima i pobjeđivanju samoga sebe. Govorim o jednostavnom, sporom, običnom hodanju – što dalje to bolje. Govorim o susretima koje hodanje pruža – bilo s drugim ljudima, bilo s prirodom i njezinom veličanstvenošću.

A kada ulovite ritam idite što dublje u prirodu. Ne treba vam mnogo: voda, sendvič – dva, ruksak. Svo dobro što vam je dalo hodanje pomnožite s četiri. Rezultat je hodanje u divljini. Kao što bi rekao John Muir: “U svakoj šetnji u prirodi čovjek dobiva mnogo više negoli traži.” I zaista, sve što čovjeku treba za duševni mir nalazi se u srcu prirode – u divljini. Tamo, na sreću, možemo doći najčešće pješice.

I upravo je to tema ovog bloga – hodanje i ono što hodanje nosi sa sobom – jednostavnost i sporost, odnosno esenciju – svjesnost i spokoj. To dvoje nadomješta sve ono što nam divljina naoko oduzima.