Colorado Trail, 7. dan: 120 – 146,4 km

Podržite kampanju i projekt kupnjom dokumentarnog filma!!! Hvala.

2. kolovoz 2019.

Pozdravio sam se s Chrisom koji se vratio do auta, a ja sam krenuo dalje. Staza se ovim dijelom dosta spustila, te vrluda šumama aspena na skromnih 3000 mnv…. Bilo je dosta vlage, ali do potoka je sve išlo glatko. Tada je krenuo deset kilometara dugi uspon do Georgia passa koji se nalazi na 3619 mnv. Ne znam je li do noge, do nadmorske visine ili nečeg trećeg, ali zaista sam s mukom savladavao uspon. Vrijeme je bilo loše. Već oko 9 su se žestoko navukli oblaci, a sunca ni za lijeka.

Valjalo je posušiti opremu, ali sunca naprosto nije bilo. Kiša je krenula kada sam bio ciglih 2 km od prijevoja pa sam se zavukao pod bor, kabanicom pokrio sebe i opremu i odlučio čekati.

Longshanks, Hunter i Buddy, te Rusi su već bili ispred mene. Jedino se Rachel još vukla iza, ali i ona je ipak otperjala ispred mene. Kiša nikako nije prestajala, a moja pernata jakna nije bila topla koliko sam se nadao pa sam odlučio krenuti kako bih se ugrijao.

Napokon sam osvojio i prijevoj. Iscrpljen nastavio sam dalje, spustom i tada po prvi puta vidio CDT marku. Udivljeno sam je gledao 😁

Naišao sam i na Rachel koja je ručala, a ja sam iskoristio priliku da skinem opremu za kišu. Sunce je sramežljivo provirilo pa sam brzo izvukao šator da ga posušim u čemu sam djelomično uspio.

Sljedećih nekoliko sati kiša i ja smo se igrali skrivača. Malo je padala, pa stajala, pa je došla tuča, pa sunce i onda opet kiša jedno desetak puta. Ovako ćudljivo vrijeme nisam dugo vidio. Kiši u inat stavio sam slušalice i nafrljio pjesmu o dječaku kojeg zajebavaju u školi sve dok si jednog dana ne prosvira mozak pred cijelim razredom. Repeatnuo sam je nekoliko puta.

Oko 16 sati stigao sam na Swan river, mjesto gdje smo svo četvero odlučili danas kampirati. Čim sam došao po 57 puta je počela kiša. Požurio sam se pronaći mjesto za šator i u tom je trenutku kvrcnulo desno stopala. Bol me ošinula preko malog mozga sve u čeoni režanj.

Uslijedila je rutina: kuhanje riže s grahom s dodatkom buffalo style tune, te juhe. Ekipa se druškala, a ja sam malo prilegao da se slegne klopa.

U međuvremenu kiša je stala i ponovno počela tridesetak puta. U jednoj pauzi od kiše skočio sam oprati noge u rijeku. Bila je mnogo hladna, pa je tvrdokorni miris ukiseljenih nožica dobrim dijelom ostao.

Sada pak ležim u šumama Colorada, pere me lagana ognjica, kiša prestaje po 346. puta, upitnik iznad glave se klati poput hrđavog mača – kako ću sutra hodati…..